Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/21 (N. J.)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2426/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2426/21, rješavajući apelaciju Nikole Jurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Jurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005485 19 U 2 od 12. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Paponja – Bunoza iz Mostara, podnio je 5. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005485 19 U 2 od 12. aprila 2021. godine.

2. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1-09-43-1376/06 od 11. aprila 2007. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI), V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, s pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-9788/14-1 od 20. juna 2019. godine, donesenom po službenoj dužnosti, u ponovnom postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI, X grupe sa 20% vojnog invaliditeta.

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je predmet dostavilo ljekarskoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: ljekarska komisija). Dalje je navelo da je ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje od 17. oktobra 2018. godine u kojem je navela da apelantov vojni invaliditet iznosi 20%, X grupe, trajno. Takođe je istaklo da je ljekarska komisija nalaz i mišljenje donijela na osnovu postojeće medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta, koji se na poziv ljekarske komisije odazvao pregledu i na taj način učestvovao u postupku. Osim toga, navedeno je da je ljekarska komisija ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta dala u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, te Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata. U skladu sa navedenim, Ministarstvo je ukazalo da su ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca za daljnje priznavanje svojstva RVI.

5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba. U obrazloženju, Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Dalje je naveo da je apelant imao pravo da protiv nalaza i mišljenja ljekarske komisije izjavi prigovor, ali da to pravo nije iskoristio. Osim toga, ukazao je da je ljekarska komisija u konačnom nalazu i mišljenju dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama pravilnika, na osnovu medicinske dokumentacije u spisu i neposrednog pregleda apelanta.

6. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da ga je Ministarstvo prije donošenja rješenja trebalo saslušati, zbog čega smatra da mu nije omogućeno da kao stranka učestvuje u postupku, odnosno da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke iz člana 8. Zakona o upravnom postupku. Takođe navodi da se Ministarstvo u uvodu rješenja pozvalo na odredbe člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, iako je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlukom broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine utvrdio da navedena zakonska odredba nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, zbog čega je on stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija po istom osnovu, a Vrhovni sud je donio znatno drugačije odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da kao stranka učestvuje u postupku, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka u postupku, kako je Evropski sud utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48., odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je ljekarska komisija na osnovu medicinske dokumentacije u spisu i neposrednog pregleda apelanta donijela konačan nalaz i mišljenje. Takođe proizlazi da je apelant imao pravo da protiv nalaza i mišljenja ljekarske komisije izjavi prigovor, ali da to pravo nije iskoristio. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud održao javnu raspravu u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Dakle, proizlazi da je nesporno da je apelant učestvovao u postupku, odnosno da neosnovano prigovara da mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima, tj. da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Ministarstva i Vrhovnog suda slijedi da je na osnovu konačnog nalaza i mišljenja ljekarske komisije, a u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, donesena odluka o apelantovom svojstvu RVI i procentu vojnog invaliditeta. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. Dalje, apelant ukazuje da je u postupku primijenjena odredba člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti koja, prema odluci Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka, povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, zaključio da su ovi apelacioni navodi neosnovani (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5/21 od 6. jula 2022. godine, tačka 47., dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je u svojoj odluci broj AP-5/21, tačka 47. naglasio: „Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se predmetno rješenje temelji na čl. 3. i 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole koji su ocjenjeni da nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 3. Zakona o provođenju kontrole propisano da revizija uvjerenja, u smislu ovog Zakona, obuhvata provjeru izdatih uvjerenja korisnika prava oružanih snaga BiH (Armija R BiH, HVO i MUP), a da je Ustavni sud F BiH Presudom broj U-7/12 od 20. novembra 2012. godine, ocjenjivao ustavnost čl. 1., 2., 3., 5., 7. st. 1. do 8., te čl. 9., 10. i 12. navedenog Zakona, te da je u tački 7. a) obrazloženja, između ostalog, naveo: "Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je ocijenio da osporenim članovima 1., 2., 3., 5., 7. st. 1. do 8. i čl. 10. i 12. Zakona nisu povrijeđene odredbe člana II.A.2.(1) c) d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano pravo na jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu". Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odredbama člana 7. stav 3. navedenog Zakona, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Presudom Ustavnog suda F BiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe člana 7. stav 3. koji glasi "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije“.

12. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Takođe, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/21 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio