Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3700/22 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3700/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3700/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 061604 17 Gž od 10. studenog 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo, podnijela je 27. rujna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 061604 22 Rev od 12. srpnja 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 061604 17 Gž od 10. studenog 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 P 061604 16 P od 3. veljače 2017. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4486/21 od 9. veljače 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 12. srpnja 2022. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obvezana je apelantica da tužitelju (L. T.), na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog neopravdanog pritvora, isplati novčani iznos koji je naveden u izreci prvostupanjske presude.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je tužitelj bio u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu poluotvorenog tipa u Mostaru u trajanju od 6 mjeseci i 24 dana. Zatim, utvrđeno je da je rješenjem Vrhovnog suda od 22. veljače 2001. godine tužitelju ukinut pritvor, te je određeno da se tužitelj pusti na slobodu. Također, utvrđeno je da je presudom Kantonalnog suda od 5. prosinca 2012. godine, koja je postala pravomoćna 24. prosinca 2012. godine, tužitelj oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Konačno, utvrđeno je da je tužitelj 6. veljače 2015. godine podnio zahtjev Federalnom ministarstvu pravde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) radi sporazumnog utvrđivanja naknade štete, na koji nije dobio odgovor, te da je 18. ožujka 2016. godine podnio tužbu. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu štete, kao licu koje je bilo u pritvoru a potom pravomoćnom presudom oslobođeno od optužbe, u smislu članka 439. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Kantonalni sud je naveo da apelantica neutemeljeno ističe prigovor zastarjelosti tužiteljevog potraživanja. Naime, ukazao je da potraživanje naknade štete zbog neutemeljenog pritvaranja zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti oslobađajuće presude u smislu članka 436. ZKP. Pri tome, ukazao je da je tužitelj, prije podnošenja tužbe, podnio zahtjev Ministarstvu, koje u zakonom ostavljenom roku od tri mjeseca nije donijelo odluku, te da je zastarijevanje prestalo teći za navedena tri mjeseca u smislu članka 388. Zakona o obveznim odnosima. Imajući u vidu da je apelant podnio tužbu 18. ožujka 2016. godine, trogodišnji rok zastarjelosti i tromjesečni prekid zastarijevanja, Kantonalni sud je istaknuo da bi zastara potraživanja nastupila 24. ožujka 2016. godine. S obzirom da je tužitelj 18. ožujka 2016. godine podnio tužbu, Kantonalni sud je zaključio da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo, te da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev i obvezao apelanticu da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima, dao jasne razloge o neutemeljenosti apelantičinog prigovora zastarjelosti potraživanja, tako da apelantičini navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3700/22 (Federacija Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio