Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3302/22 (S.G. i drugi)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pristup sudu
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3302/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3302/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli S.G. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli S.G., V.G., V.G. i I.G. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 174503 19 Gž od 9. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.G., V.G., V.G. i I.G. (u daljnjem tekstu: apelanti), čiji su punomoćnici advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar iz Mostara, podnijeli su 22. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 174503 19 Gž od 9. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 174503 16 P od 8. januara 2019. godine.

2. Apelanti su podnijeli tužbu protiv tuženih E.H., A.Č., N.T. i I.U. rođ. N. Tužbenim zahtjevom su tražili da sud utvrdi da su dosjelošću stekli vlasništvo na određenim nekretninama, te da tuženi trpe brisanje svojih suvlasničkih dijelova na njima uz istovremeni upis apelanata kao vlasnika sa dijelom od po ¼.

3. U toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno je da su tuženi E.H., A.Č., I.U. rođ. N. umrli prije podnošenja tužbe, a za tuženu N.T. je samo utvrđena činjenica smrti, bez tačnog datuma. Apelanti su zbog toga izvršili subjektivnu preinaku tužbe, tako da su umjesto prvobitno tuženih kao tužene označili njihove nasljednike. Presudom Općinskog suda od 8. januara 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata.

4. Rješenjem Kantonalnog suda od 9. juna 2022. godine ukinuta je prvostepena presuda i odbačena tužba. Sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da su tri prvobitno tužena lica umrla u periodu od 1988. do 2011. godine, dakle prije podnošenja tužbe, dok je za četvrto tuženo lice samo utvrđena činjenica smrti, bez tačnog datuma. Istakao je da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenom suparničarstvu, jer su svi prvobitno tuženi upisani kao suvlasnici nekretnina koje su predmet spora. Stoga, svi moraju biti obuhvaćeni tužbom, a spor se može riješiti samo na jednak način prema svima, shodno članu 366. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naglasio je da u takvom slučaju smrt samo jedne od stranaka dovodi do neurednosti cijele tužbe, što je prvostepeni sud propustio da utvrdi. Iz tog razloga je zaključio da nisu postojali uslovi da se po podnesenoj tužbi uopće vodi postupak. S obzirom na to da su tri od četiri prvobitno tužena lica nesporno umrla prije podnošenja tužbe, utvrdio je da se radi o neotklonjivom procesnom nedostatku, jer se protiv lica koje nije živo ne može pokrenuti parnica, shodno odredbama čl. 291. i 293. stav 3. ZPP-a.

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u biti, smatraju da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim navode da su prvobitno podnijeli tužbu protiv lica koja su bila upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasnici, a nakon što su saznali da ta lica nisu više živa, uredili su tužbu tako što su kao tužene označili njihove nasljednike. Apelanti ističu da je pogrešan stav drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenom materijalnom suparničarstvu tuženih. Osim toga, apelanti ističu da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, odluka od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.; Marina Kontić-Draščić i Brankica Kontić-Draščić protiv Hrvatske, predstavka broj 20428/09, odluka od 25. septembra 2012. godine; Branko Brkljač protiv Hrvatske, predstavka broj 6721/16, odluka od 4. juna 2022. godine).

9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju prava apelanata na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da zakonom propisani procesni uslovi za dopustivost tužbe, koji su primijenjeni na konkretan slučaj služe legitimnom cilju pravilnog funkcioniranja pravosuđa te naročito, svrsi poštovanja principa pravne sigurnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem prava apelanata na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i prava apelanata „na sud“, odnosno da na apelante nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, dovodeći u vezu nesporne činjenice u pogledu smrti tuženih prije podnošenja tužbe sa odredbama člana 291., člana 293. stav 3. i člana 366. ZPP-a, dao detaljne i jasne razloge za zaključak da nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari. Naročito, Ustavni sud ukazuje da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je apelantima ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava, jer, ukoliko zadovolje procesne uslove dopustivosti tužbe, apelanti mogu pokrenuti postupak pred nadležnim sudom i dobiti meritornu odluku o svojim građanskim pravima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja prava apelanata na pristup sudu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na štetu apelanata. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Također, apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

11. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3302/22 (S.G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio