Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/22 (Š.Š. i drugi)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3192/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3192/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Š. Š. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Š. Š., mldb. H. Č. i mldb. E. Č. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 805767 22 Gž od 23. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Š. Š., mldb. H. Č. i mldb. E. Č. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti) iz Kiseljaka, koje zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijeli su 12. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 805767 22 Gž od 23. maja 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (H. Č.) da apelantima, na ime duga, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude. Odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je prvoapelantica u periodu od 21. maja 2015. do 31. oktobra 2019. godine obavljala roditeljsko staranje i izdržavanje mldb. djece (drugoapelant i trećeapelant), da su živjeli s njom, da ih je sama izdržavala, a da tuženi nije doprinosio izdržavanju.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 20. marta 2014. godine drugoapelant i trećeapelant povjereni na odgoj, čuvanje i vaspitanje tuženom uz obavezu prvoapelantice da doprinosi na ime njihovog izdržavanja iznos od 300,00 KM mjesečno. Također, utvrđeno je da su, uz saglasnost tuženog, drugoapelant i trećeapelant od 2015. godine boravili kod prvoapelantice. Također, utvrđeno je da je presudom Općinskog suda od 7. oktobra 2020. godine izmijenjena presuda od 20. marta 2014. godine, tako što su drugoapelant i trećeapelant povjereni na roditeljsko staranje prvoapelantici, uz obavezu tuženog da doprinosi njihovom izdržavanju u iznosu od 300,00 KM mjesečno.

4. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, ukazao je da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da je u vrijeme kada su drugoapelant i trećeapelant boravili kod prvoapelantice, bila i dalje na snazi presuda od 20. marta 2014. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud obrazložio da je prvoapelantica, s obzirom na to da su se drugoapelant i trećeapelant nalazili kod nje, mogla tražiti izmjenu navedene presude, što ona nije učinila sve do 24. augusta 2019. godine. Stoga, kako je u spornom periodu na snazi i dalje bila presuda od 20. marta 2014. godine kojom je bila obavezana prvoapelantica da doprinosi izdržavanju, odnosno kako je prvoapelantica u momentu kada su drugoapelant i trećeapelant došli da žive sa njom mogla tražiti izmjenu navedene presude, te kako je to propustila učiniti sve do 24. augusta 2019. godine, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata.

5. Također, u odnosu na navode apelanata o tuženikovom neosnovanom bogaćenju, Kantonalni sud je ukazao da prvoapelantica u spornom periodu nije ni uplaćivala na tuženikov račun iznos koji je bila obavezna na ime izdržavanja, nego je taj iznos korišten za izdržavanje drugoapelanta i trećeapelanta, budući da su drugoapelant i trećeapelant u tom periodu i boravili kod prvoapelantice. Stoga je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se, u okolnostima konkretnog slučaja, tuženi nije neosnovano obogatio, odnosno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud obrazložio zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe čl. 214., 215. i 216. Porodičnog zakona, kojim je propisana obaveza roditelja da izdržavaju djecu u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima, s obzirom na to da se u tom postupku nije odlučivalo o izmjeni odluke o izdržavanju djece.

6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito, apelanti smatraju da nisu imali učinkovit pristup sudu, jer je njihov tužbeni zahtjev odbijen.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije na štetu apelanata. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/22 (Š.Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio