Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2925/22 (H. M.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2925/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2925/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Hasan Mujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Mujić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 019594 22 Uvp od 6. septembra 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, privremeno nastanjen u Norveškoj, kojeg zastupa Semir Kajtaz advokat iz Mostara, podnio je 25. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 019594 21 U od 25. maja 2022. godine.
2. Apelant je 3. januara 2024. godine dopunio apelaciju tako što je osporio Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 019594 22 Uvp od 6. septembra 2023. godine.
3. Rješenjem Grada Mostara od 27. januara 2021. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar od 21. aprila 2021. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed i priznavanje stanarskog prava na stanu na adresi Potoci 66a, Mostar.
4. Presudom Kantonalnog suda od 25. maja 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja.
5. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naveo da su nadležni organi pravilno odbili apelantov konkretni zahtjev pravilno cijeneći da apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi za povrat u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo iz člana 3. stav (1) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, ukazao je da je navedenom zakonskom odredbom propisano da pravo na povratak u posjed napuštenog stana pripada nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva. Pri tome je ukazao da bi se neko smatrao nosiocem stanarskog prava to lice mora dokazati da je bio u posjedu stana na osnovu valjanog pravnog osnova. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je apelant konkretni zahtjev zasnovao na dokazu-potvrdi o plaćenoj stanarini. Međutim, kako je u toj potvrdi samo navedeno da je apelant plaćao stanarinu sa 1. aprilom 1992. godine, Kantonalni sud je naveo da su nadležni organi pravilno zaključili da apelant navedenim dokazom nije dokazao postojanje stanarskog prava, odnosno da navedena potvrda ne predstavlja dokaz kojim se dokazuje pravni osnov za sticanje stanarskog prava. Osim toga je istakao da nisu od utjecaja na drugačiji zaključak ni apelantovi navodi da je sva relevantna dokumentacija izgubljena za vrijeme ratnih sukoba budući da je apelant imao mogućnost da se obrati vlasniku stana radi dobijanja potrebne dokumentacije.
6. Dalje, u odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na dom, Kantonalni sud je naveo da konkretni stan ne predstavlja apelantov dom. Naime, ukazao je da kako apelant nije dokazao da ima pravovaljani akt o dodjeli stana, tj. da je nosilac stanarskog prava na konkretnom stanu, taj stan se i ne može smatrati apelantovim domom jer pravo na povrat stana jedino može ostvariti osoba koja ima stanarsko pravo. Također, u odnosu na apelantovo osporavanje zaključka nadležnih organa da je apelantu dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište koje predstavlja kompenzaciju za konkretni stan, Kantonalni sud je zaključio da navedeno nije relevantno za konkretni spor. Konačno, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da je diskriminisan jer je u predmetu istog činjeničnog i pravnog pitanja licu D. K. vraćen stan u posjed. U vezi s tim, ukazao je da se ne radi o predmetu istog činjeničnog i pravnog pitanja jer je lice D. K. provedenim dokazima dokazao da je stekao status nosioca stanarskog prava, odnosno da ispunjava uslove za vraćanje u posjed stana shodno odredbi člana 3. stav (1) Zakona o prestanku primjene prilažući, između ostalog, dopis nadležnog organa sa listom svih stanova iz koje proizilazi da je lice D. K. nosilac stanarskog prava. Slijedom svega navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelant navodima iznesenim u tužbi nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost odluka nadležnih organa.
7. Presudom Vrhovnog suda od 6. septembra 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude.
8. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da su nadležni organi i prvostepeni sud pravilno zaključili da apelant dostavljenom dokumentacijom o plaćanju stanarine na spornom stanu nije dokazao da ispunjava zakonske uslove za potvrđivanje stanarskog prava i vraćanje stana u posjed. Osim toga je istakao da apelant nije dostavio bilo koji drugi dokaz kojim bi dokazao da je na dan 31. decembra 1991. godine imao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, shodno odredbama čl. 3. i 4. Zakona o prestanku primjene. Također je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim navodima, pravilno zaključio da predmet lica D. K. nije istog činjeničnog i pravnog pitanja jer apelant, za razliku od lica D. K., nije pribavio od nadležnog organa niti jedan dokaz kojim bi dokazao da mu je konkretni stan dodijeljen na korištenje. Konačno, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da mu je uskraćeno pravo da bude saslušan kao stranka u postupku u smislu odredbe člana 8. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) jer iz stanja spisa predmeta jasno proizilazi da su apelanta tokom postupka zastupali punomoćnici, da apelant nikada nije lično pristupio niti na jedno zakazano ročište, te da apelantovi punomoćnici nisu ni predlagali da se apelant sasluša u smislu odredbe člana 56. ZUP.
9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, koji su ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su njegovo pravo na imovinu i pravo na dom došli u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučili o identičnim apelantovim tvrdnjama u svojim odlukama, te ih ocijenili neosnovanim, dok apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u navedenom postupku diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman