Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4041/22 (E. Z.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4041/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4041/22, rješavajući apelaciju Edina Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Zahirovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 403278 22 Pžp od 31. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 26. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Pr 403278 22 Pžp od 31. avgusta 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Pr 403278 21 Pr od 5. septembra 2022. godine. Apelant je na zahtjev Ustavnog suda 20. novembra 2026. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio elektronski popunjen obrazac apelacije

2. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Pr 403278 21 Pr od 5. septembra 2022. godine apelant je oglašen odgovornim da je radnjama bliže opisanim u izreci rješenja počinio prekršaj iz člana 3. stav (1) tačka 3. Zakona o javnom redu i miru. Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 250,00 KM i istovremeno je određeno da se ona neće izvršiti ako apelant za vrijeme od šest mjeseci ne izvrši ponovo takav ili teži prekršaj. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je apelant narušio javni red i mir naročito drskim ponašanjem i grubim vrijeđanjem drugog lica. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je prihvatio iskaze tih svjedoka jer su u bitnom saglasni da su se, na javnom mjestu, u prisustvu drugih lica, apelant i I. A. verbalno sukobili i međusobno vrijeđali. Pri tome, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz jer je u suprotnosti sa iskazima saslušanih svjedoka, te da je dat smišljeno u cilju izbjegavanja odnosno ublažavanja prekršajne odgovornosti.

3. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 Pr 403278 22 Pžp od 31. avgusta 2022. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za šta je dao jasne razloge koje prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant oglašen odgovornim za prekršaj koji je naveden i opisan u izreci prvostepenog rješenja. U apelantovim radnjama su, po ocjeni tog suda, sadržana sva obilježja prekršaja iz člana 3. stav (1) tačka 3. Zakona o javnom redu i miru. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je, po apelantovom prijedlogu, na usmenom pretresu saslušan svjedok I. A. i da su izvedeni su materijalni dokazi, dok je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog da se saslušaju još dva svjedoka. Kantonalni sud je ocijenio da je takva odluka pravilna zato što je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, pravilno zaključio da bi saslušanje navedenih svjedoka odugovlačilo postupak, a ne bi doprinijelo razjašnjenju stvari.

4. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant negira da je počinio prekršaj, te posebno ističe da je prvostepeni sud neopravdano odbio njegov prijedlog da se saslušaju još dva svjedoka što je za posljedicu imalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) i člana 9. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da, u skladu s praksom Evropskog suda, koju i sam podržava, pravo na predlaganje dokaza nije neograničeno. U skladu sa standardima koje pruža član 6. Evropske konvencije, stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika, a na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48. s daljnjim referencama). Sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne prihvati izvođenje određenog dokaza radi pravilnog „administriranja pravde“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da navedeni razlozi nisu izostali nego je Kantonalni sud, jasno obrazložio zašto je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog da se saslušaju poimenično označeni svjedoci (vidi tačku 3. ove odluke). Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost. Imajući to u vidu, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da odbijanjem prijedloga odbrane nije dovedena u pitanje pravičnost postupka.

8. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Apelant se pozvao i na kršenje prava na slobodu misli, savjesti i vjere, prava na slobodu izražavanja i prava na brak i zasnivanja porodice. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelant „žrtva“ kršenja navedenih prava, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4041/22 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio