Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1030/21 (B. P.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Penzije
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1030/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1030/21, rješavajući apelaciju Bakira Pašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bakira Pašića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 018431 20 Uvp od 4. februara 2021. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bakir Pašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 26. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 018431 20 Uvp od 4. februara 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) i Kantonalne administrativne službe Zavoda za Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 1. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 28. jula 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 1. augusta 2022. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Služba je po službenoj dužnosti donijela Rješenje broj 1810-1234/18-4 od 3. aprila 2018. godine kojim je apelantu prestalo pravo na isplatu starosne penzije počevši od 1. marta 2018. godine zbog statusa osiguranika u obaveznom osiguranju. Rješenjem je određeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja. U obrazloženju rješenja Služba je konstatirala da je apelantu rješenjem Zavoda priznato pravo na starosnu penziju i da je nakon toga stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju. Služba je ukazala da je članom 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koji je stupio na snagu 1. marta 2018. godine, propisano da se korisniku penzije koji u skladu s ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tač. c), d), e) i f) ovog zakona, isplata penzije obustavlja za period trajanja osiguranja. Imajući u vidu navedeno te da apelant nije lice iz člana 12. tač. c), d), e) i f) Zakona o PIO-u, Služba je zaključila da su ispunjeni uvjeti iz člana 116. navedenog zakona.

5. Zavod je Rješenjem broj FZ3/2/2-35-1-1216-2/18 od 11. septembra 2018. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Službe uz obrazloženje da je to rješenje zasnovano na pravilnoj primjeni odredbe člana 116. Zakona o PIO-u. Protiv tog rješenja apelant je podnio tužbu.

6. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 018431 18 U od 14. februara 2020. godine uvažio tužbu, poništio rješenja organa uprave i obavezao Zavod da apelantu ponovo uspostavi isplatu obustavljene penzije, i to počevši od dana prestanka isplate pa nadalje. Također je odredio da je Zavod dužan apelantu isplatiti sve iznose neisplaćene penzije koji su za isplatu dospjeli do dana donošenja presude.

7. Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave propustili da razmotre pitanje primjene odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, ima prioritet nad svim ostalim zakonima. U vezi s tim, sud je ocijenio da uskraćivanje apelantu i drugim osiguranicima prava na isplatu penzije, koje je zasnovano na odredbi 116. Zakona o PIO-u, ispunjava kriterij zakonitosti miješanja u pravo na imovinu. Dalje je ukazao da bi se socijalna pravda i ekonomsko blagostanje države „teoretski mogli smatrati legitimnim javnim interesom“ za donošenje te zakonske odredbe. Međutim, Kantonalni sud je konstatirao da bi se primjenom te odredbe postigla „socijalna nepravda“ jer bi se sredstva neisplaćenih penzija osiguranika koji su ponovo zasnovali radni odnos „bez pravednog osnova prelila drugim osiguranicima“. Također, sud je ocijenio da se ne bi postigao cilj ekonomskog blagostanja države jer se radi o veoma malom broju korisnika penzija na koje se ta odredba odnosi. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da miješanje u pravo na imovinu ne bi bilo ni proporcionalno. Naime, ukazao je da bi primjenom te odredbe apelant i ostali osiguranici, koji su iz svojih plaća godinama izdvajali doprinose za PIO, bez dovoljno opravdanih razloga bili uskraćeni za isplatu zarađenih penzija. U vezi s tim, Kantonalni sud je pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, Lakičević i drugi protiv Srbije i Crne Gore, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavke broj 27458/06 i dr.).

8. Kantonalni sud je istakao da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj 36/18 od 12. novembra 2019. godine utvrđeno da član 116. Zakona o PIO nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je u navedenoj presudi Ustavni sud FBiH konstatirao da se osporenom odredbom, neproporcionalno i neopravdano, bez zasnovanosti na eventualnom opravdanom javnom interesu, zakonodavac umiješao, odnosno ograničio neometano uživanje prava na stečenu imovinu (penziju). Time je u suštini derogirao stečeno pravo fizičkog lica na neometano uživanje imovine, što nije u skladu s Ustavom FBiH i Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da bi primjena člana 116. Zakona o PIO-u dovela do povrede apelantovog prava na imovinu, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 U 018431 20 Uvp od 4. februara 2021. godine uvažio zahtjev Zavoda za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, pa je preinačio tu presudu tako što je odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude je ukazano da, prema odredbama čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, odluke tog suda u pravilu djeluju od momenta objavljivanja (ex nunc). Također, Vrhovni sud je ukazao da Ustavni sud FBiH može, u određenim okolnostima, odlučiti da njegova odluka djeluje retroaktivno (ex tunc). Međutim, istakao je da Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje. Shodno tome, zaključio je da takvu odluku nije mogao donijeti ni Kantonalni sud. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su, s obzirom na sadržaj presude Ustavnog suda FBiH, odredbe člana 116. Zakona o PIO-u važile u vrijeme donošenja osporenih rješenja. Zbog toga je zaključio da su ta rješenja, suprotno stavu Kantonalnog suda, zakonita. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se apelantu nastavak isplate penzije može priznati samo od 11. decembra 2019. godine kao dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH u „Službenim novinama FBiH“, a ne retroaktivno od dana prestanka isplate.

10. Nakon te presude, Rješenjem Službe broj 1810-1809/20-1 od 16. januara 2020. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Zavoda broj FZ3/2/2-35-1-1216-20/18 od 18. maja 2020. godine, apelantu je uspostavljena isplata starosne penzije počevši od 11. decembra 2019. godine. Dio zahtjeva za isplatu starosne penzije za period od 1. marta 2018. do 10. decembra 2019. godine je odbijen, te je određeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja. U obrazloženju rješenjā je ukazano da Presudom Ustavnog suda FBiH broj 36/18 od 12. novembra 2019. godine nije određeno da će ta presuda imati retroaktivno djelovanje.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da miješanje u njegovo pravo na imovinu ne slijedi legitiman cilj. Također navodi da je miješanje neproporcionalno jer je njime derogirano njegovo stečeno pravo, te je ostao bez prava na penziju u periodu od 20 mjeseci.b)Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje

12. Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo jer je osporena odluka donesena u skladu s dokumentacijom iz spisa, važećim propisima i stavom tog suda.

13. Kantonalni sud je naveo da apelacijom nije osporena odluka tog suda.

14. Zavod je u suštini ponovio argumente iz osporene odluke, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.

15. Služba je navela da ostaje pri osporenim rješenjima, te da se apelantu pravo na penziju može priznati jedino od 11. decembra 2019. godine.

16. Apelant je interpretirao sadržaje odgovora na apelaciju i naveo da u njima nisu iznesene nikakve nove okolnosti koje bi zahtijevale izjašnjenje. V.Relevantni propisi

17. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21 i 19/22) U konkretnom slučaju primijenjen je Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, broj 13/18), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 116. (Obustava isplate u slučaju sticanja statusa osiguranika u obavezom osiguranju)

Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tač. c), d), e) i f) ovog zakona, isplata penzije se obustavlja za period trajanja osiguranja.

18. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40. Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.

Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.

Član 41.

Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, koji je stupio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje.

19. Presuda Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 od 12. novembra 2019. godine („Službene novine FBiH“ broj 93/19 od 11. decembra 2019. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da član 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj: 13/18) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Presudu objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“ i službenim glasilima kantona. [...]

Ustavni sud Federacije nadalje konstatuje da se osporenom odredbom Zakona, kojom se propisuje obustava isplate penzije u slučaju stjecanja statusa osiguranika u obaveznom osiguranju, neproporcionalno i neopravdano, bez zasnovanosti u eventualnom opravdanom javnom interesu, zakonodavac umiješao, odnosno ograničio neometano uživanje tog prava na stečenu imovinu (penziju), u suštini derogirao stečeno pravo fizičkog lica na neometano uživanje imovine, a što nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stajalište ovog suda je da se u konkretnom slučaju, ne može donosilac osporene odredbe Zakona pozivati na izuzetke od opšteg pravila da svako ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, jer ne postoji utvrđen javni interes koji bi eventualno opravdavao derogiranje ovog stečenog prava. [...]

20. Presuda Ustavnog suda FBiH broj U-20/22 od 27. juna 2022. godine („Službene novine FBiH“ broj 54/22 od 8. jula 2022. godine) u relevantnom dijelu glasi:

U odnosu na predočeno ustavno pitanje, djelovanje odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojim je utvrđeno da je zakon ili propis ili pojedina odredba zakona ili propisa suprotna, odnosno u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, je takvo da se u odnosu na postupke koji su u toku pred redovnim sudovima u bilo kojoj fazi sudskog postupka, od dana objave, imaju primijeniti na način da se takav propis, zakon ili pojedina odredba ne primjenjuju u redovnosudskim postupcima, odnosno odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ima retroaktivno dejstvo na sudske postupke koji su u toku. VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva, te da apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Ustavni sud konstatira da apelantova stečena starosna penzija, čije je pravo na isplatu prestalo kao rezultat osporene odluke, predstavlja njegovu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, osporena odluka Vrhovnog suda o obustavi isplate penzija predstavlja miješanje u apelantovu imovinu (op. cit., presuda Lakičević, tačka 59. i Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1191/08 od 25. marta 2011. godine, tač. 24. i 25. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje se mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja općeg/javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.

26. Odgovarajući na pitanje je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, Ustavni sud primjećuje da je nesporno da su u apelantovom slučaju u relevantnom periodu bili ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 116. Zakona o PIO-u. Međutim, bilo je sporno je li ta odredba primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom na to da su rješenja o prestanku prava na isplatu isplate penzije apelantu donesena prije objave Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 u „Službenim novinama FBiH“. Imajući u vidu konkretne okolnosti i sadržaj odredbi Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH na koje se pozvao Vrhovni sud, Ustavni sud će u ovom dijelu prihvatiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud svoju odluku u suštini opravdao dosljednim provođenjem zakonskih odredbi u vezi sa spornim pitanjem i zaštitom načela pravne sigurnosti. Ustavni sud će u konkretnom slučaju prihvatiti da miješanje slijedi legitiman cilj u javnom interesu.

28. Međutim, ključno pitanje u ovom predmetu je da li je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno utvrđenom općem/javnom interesu, odnosno da li se osporenom odlukom uspostavlja pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP-582/21. U tom predmetu je Ustavni sud ukazao da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 utvrđeno da član 116. Zakona o PIO-u nije u saglasnosti s Ustavom FBiH upravo zato što se tim članom neproporcionalno i neopravdano, bez zasnovanosti u eventualnom opravdanom javnom interesu, zakonodavac umiješao, odnosno ograničio neometano uživanje prava na stečenu imovinu (penziju). Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio da ta presuda nema vremensko važenje u konkretnom predmetu, odnosno da njeno djelovanje nije ex tunc (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-582/21od 28. septembra 2023. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Ustavni sud je također ukazao da je Ustavni sud FBiH kasnije, nakon donošenja osporene odluke Vrhovnog suda, donio Presudu broj U-20/22 od 27. juna 2022. godine (vidi tačku 22. ove odluke) kojom je odgovorio na ustavno pitanje koje mu je postavio Vrhovni sud – primjena i djelovanje odluka Ustavnog suda FBiH u sudskim postupcima koji su u toku. Dovodeći u vezu sadržaj te presude sa činjenicama ovog predmeta, proizlazi da bi, prema stavu Ustavnog suda FBiH, Presuda Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 bila primjenjiva u apelantovom slučaju s obzirom na to da je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ od 11. decembra 2019. godine, dakle u toku trajanja konkretnog upravnog spora (idem, AP-582/21, tačka 30).

30. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u momentu donošenja osporene odluke od 4. februara 2021. godine nije mogao znati za stav Ustavnog suda FBiH o djelovanju odluka Ustavnog suda FBiH zato što je Presuda broj U-20/22 donesena i objavljena nakon osporene odluke. Međutim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svakako morao uzeti u obzir činjenicu da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 utvrđeno da član 116. Zakona o PIO-u krši pravo na imovinu kategorije lica u koju spada i apelant, što nije učinio. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz odredbi čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine proizlazi ovlaštenje i dužnost organa javne vlasti u Bosni i Hercegovini da, u okviru svoje nadležnosti, direktno primjenjuju standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone (op. cit. AP-582/21, tačka 31).

31. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je primjena odredbe 116. Zakona o PIO-u u konkretnom slučaju rezultirala potpunim prestankom apelantovog prava na isplatu starosne penzije za period od dana stupanja na snagu Zakona o PIO-u 1. marta 2018. godine do dana objavljivanja Presude Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 (10. decembar 2019. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant kao pojedinac primoran da trpi pretjeran i neproporcionalan teret primjene odredbe člana 116. Zakona o PIO-u, za koju je naknadno utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. Navedeno se ne može opravdati ni širokim prostorom za procjenu koji država uživa u oblasti socijalnog zakonodavstva, niti javnim interesom zaštite načela pravne sigurnosti u čijem cilju je osporena odluka i donesena. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da bi situacija mogla biti i drugačija da je apelant obavezan da pretrpi razumno i srazmjerno smanjenje penzije, a ne potpunu obustavu prava, ili da je postojao prelazni period u kojem bi se prilagodio promjenama pravne regulative (op. cit, Lakičević i dr., tačka 71), što se nije desilo (idem, AP-582/21, tačka 32).

32. Shodno navedenom, Ustavni sud ne zapaža okolnosti koje bi predstavljale razlog zbog kojeg bi u ovom slučaju odstupio od prakse iz predmeta AP-582/21. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom u konkretnom slučaju na apelanta stavljen pretjeran teret da snosi posljedice primjene zakona za koji je utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom FBiH jer krši prava na imovinu kategorije osiguranika u koju spada i apelant. Time je narušen princip proporcionalnosti na apelantovu štetu, što je imalo za posljedicu povredu njegovog prava na imovinu.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu presudom Vrhovnog suda, iako zakonito i u službi legitimnog cilja, za apelanta rezultira pretjeranim teretom koji se ne može opravdati legitimnim ciljem u čijoj je službi, posebno imajući u vidu da je osporenom presudom na apelanta stavljen pretjeran teret da snosi posljedice primjene zakona za koji je utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom FBiH.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-1030/21 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio