Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1699/21 (A. P. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Državni službenik
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1699/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1699/21, rješavajući apelaciju Anice Pudar i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anice Pudar, Nusrete Hadžimustafić, Hajrije Imširović i Almire Lepara podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 426774 16 Rsž od 30. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anica Pudar, Nusreta Hadžimustafić, Hajrija Imširović i Almira Lepara (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupaju Amila, Omar i Vedran Eterović advokati iz Sarajeva, podnijele su 18. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 426774 21 Rev od 23. aprila 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 426774 16 Rsž od 30. novembra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4668/20 od 12. januara 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 23. aprila 2021. godine revizija apelantica odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 427774 14 Rs od 13. novembra 2015. godine, naloženo je tuženoj Federaciji BiH – Uredu za reviziju Institucija BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), da apelanticama na ime naknade troškova službenih putovanja (dnevnica) isplati taksativno navedene iznose novca, kao i troškove postupka.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 426774 16 Rsž od 30. novembra 2020. godine, žalba tužene je usvojena, prvostepena presuda preinačena tako da su tužbeni zahtjevi apelantica koji su ranije bili usvojeni sada odbijeni. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelantice zaposlenice tužene i da su u utuženom periodu ostvarile određeni broj dnevnica. Međutim, Kantonalni sud je naveo da tužbeni zahtjev apelantica nije osnovan, jer se na njih, kao zaposlenike tužene ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantice ne predstavljaju državne službenike i namještenike. Radno pravni status apelantica, koje su zaposlenice tužene, regulisan je Zakonom o reviziji institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o reviziji). Kantonalni sud je naveo da je tužena apelanticama isplatila navedene troškove i to u visini određenoj Pravilnikom o plaćama i naknadama plaća i drugim materijalnim pravima zaposlenih u tuženoj (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, Pravilnikom je određeno da zaposlenici tužene imaju pravo na naknadu za službeni put (troškove prevoza i prenoćišta), te je utvrđena visina te naknade. Imajući u vidu da su naknade troškova službenih putovanja regulisane Zakonom o reviziji i Pravilnikom, Kantonalni sud je, u skladu s članom 28. stav 3. Zakona o reviziji, zaključio da ne postoji mogućnost primjene bilo kojeg drugog propisa.

5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 426774 21 Rev od 23. aprila 2021. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, reviziju apelantica odbacio.

6. Apelantice navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije. Apelantice smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise, kao i da im je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, ali u suštini ponavljaju navode koje su iznosile i tokom parničnog postupka. Naročito, apelantice navode da je Zakonom o reviziji propisano da se na zaposlenike tužene neće primjenjivati Zakon o državnoj službi, ali da nije propisano isključenje primjene Kolektivnog ugovora. Navode da je tužena institucija na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, tako da je, prema njihovom mišljenju, nesporna primjena Kolektivnog ugovora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa navodima o kršenju ustavnih prava na koja su se apelantice pozvale u apelaciji, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primijeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelantica, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istaknuo da apelantice nisu državne službenice i namještenice, nego da je njihov radno pravni status regulisan Zakonom o reviziji i Pravilnikom i da ne postoji mogućnost primjene bilo kojeg drugog propisa. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao navode koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje i da nije smatrao proizvoljnim to što je Vrhovni sud u toj situaciji zaključio da apelanti nemaju svojstvo državnih službenika i namještenika, na koje bi se odnosio Kolektivni ugovor (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-395/20 od 4. juna 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža, da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Konačno, u odnosu na navode apelantica o povredi prava da ne budu držane u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj su apelanticama uskraćena navedena prava, odnosno da su apelantice „žrtve“ kršenja tih prava.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1699/21 (A. P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio