Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2447/21 (H. D. i F. M.)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2447/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2447/21, rješavajući apelacije Hasibe Džafić i Fetije Mujčinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju su podnijele:
Hasiba Džafić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291948 20 Rev od 16. februara 2021. godine i
Fetija Mujčinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291868 21 Rev od 8. jula 2021. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2447/21
1. Hasiba Džafić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 9. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291948 20 Rev od 16. februara 2021. godine.
AP-3715/21
2. Fetija Mujčinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kalesije, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 28. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291868 21 Rev od 8. jula 2021. godine.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2447/21.
4. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda, odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelantica kojima su tražile da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im, na ime manje isplaćenih plata, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže navedeno u izreci prvostepenih presuda.
5. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da apelantice tužbene zahtjeve zasnivaju na odredbama Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je osnovica za obračun plate apelantica, po rješenjima kojima su raspoređene na svoja radna mjesta, utvrđena odlukama Vlade tuženog. Sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjeve apelantica za isplatu razlika plata, zato što u relevantnom periodu nije bilo moguće primijeniti odredbe čl. 5., 6., 20. i 21. Zakona kojim se uređuju plate i naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH. Naime, u spornom periodu nije bio donesen zakon o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog. Stoga koeficijenti složenosti koje je utvrdio vještak nemaju uporište, budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom i to za radno mjesto federalnih inspektora (koje nije radno mjesto apelantica). Također, Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelantica da je tuženi, u smislu odredaba člana 63. Zakona, u roku od 90 dana od dana primjene Zakona bio dužan da donese svoje propise, usaglašene sa Zakonom iz oblasti plata i naknada. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da neispunjavanje te obaveze samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredaba Zakona. Naime, navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan je isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plata zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na stav Ustavnog suda Federacije BiH izražen u odluci tog suda od 28. februara 2012. godine. Vrhovni sud je obrazložio da sve do donošenja Zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, kojim se reguliše pitanje plata državnih službenika, kakav status imaju apelantice, za obračun plate apelanticama nema mjesta primjeni odredaba Zakona.
6. Apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelantice se pozivaju na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom), te na povredu principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantice, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosile u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona, jer tuženi nije donio svoje propise na što je bio obavezan osnovom navedenog zakona.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne može utvrditi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno obrazložio da u konkretnim slučajevima, sve do donošenja zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, nije bilo moguće primijeniti Zakon na koje su se apelanti pozvali, iz razloga koji su u osporenoj odluci jasno obrazloženi. Također, Vrhovni sud se jasno očitovao i o tome zašto je zaključio da su navodi apelanata o direktnoj primjeni spornih odredaba Zakona neosnovani, pa nezadovoljstvo apelanata ovakvim stavom ne dovode u pitanje pravo na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3434/20 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Također, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelantica na pravično suđenje.
11. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, imajući u vidu da su apelantice imale i koristile mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelantica u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa vladavine prava, jer ništa ne ukazuje da je takva povreda u provedenim postupcima moguća. Konačno, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava iz Ustava Federacije BiH, te stoga neće ispitivati navode apelantica iznesene u tom pravcu.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman