Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3939/22 (F. O.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3939/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-3939/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Fatima Okanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fatima Okanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 192553 22 Rev od 5. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Okanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Muhidin Kapo advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 192553 22 Rev od 5. jula 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu od 8. februara 2021. godine odbačena je apelantičina tužba sa zahtjevom da se utvrdi da tužena (Stambena zadruga radnika UPI Sarajevo) nije ispunila svoje obaveze po predugovoru od 29. jula 1986. godine (u daljnjem tekstu: predugovor), a da je apelantičin prednik svoje obaveze ispunio (stav I izreke), dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj preda u posjed nekretninu ili isplati novčani iznos naveden u izreci presude (stav II izreke).
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 6. decembra 2021. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku, kao nesporno, utvrđeno da su 29. jula 1986. godine apelantičin prednik-suprug, kao zadrugar i tužena kao stambena zadruga zaključili konkretni predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana-porodične zgrade, te da su tim predugovorom dogovorili da će apelantičin prednik tuženoj uplatiti određeni novčani iznos, a da će tužena izgraditi stan-porodičnu kuću za apelantičinog prednika. Također, kao nesporno je utvrđeno i da je apelantičin prednik izvršio uplatu dogovorenih novčanih sredstava po navedenom predugovoru. Međutim, utvrđeno je da je tužena odlukom od 15. oktobra 1990. godine jednostrano raskinula konkretni predugovor, zbog toga što apelantičin prednik nije potpisao aneks predugovora, te da je tužena 1992. godine u konkretni stan uvela treća lica. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelantičin prednik 30. juna 2004. godine postavio konkretni tužbeni zahtjev, tj. da je 30. juna 2004. godine izvršio objektivnu preinaku tužbe postavljajući konkretni tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva, pravilno odbacio tužbu pravilno cijeneći da apelantica nema pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe na način kako je preciziran u stavu I prvostepene presude. Naime, ukazao je da činjenice čije se utvrđenje traži nisu ni sporne među strankama. Stoga je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, u konkretnom slučaju, nisu ispunjene propisane pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje u smislu odredbe člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantičin tužbeni zahtjev pravilno cijeneći da je nastupila zastara apelantičinog potraživanja u smislu odredbe člana 376. st. (1) i (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Vrhovnog suda od 5. jula 2022. godine odbijena je apelantičina revizija. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbačen prvi dio apelantičinog tužbenog zahtjeva. Naime, ukazao je da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je tužena odlukom od 15. oktobra 1990. godine jednostrano raskinula konkretni predugovor, zbog toga što apelantičin prednik nije potpisao aneks predugovora. Stoga, kako je otpao pravni osnov na kojem apelantica zasniva tužbeni zahtjev, te kako činjenice čije se utvrđenje traži nisu ni sporne među strankama, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbacili apelantičinu tužbu u tom dijelu. Dalje, u vezi s apelantičinim zahtjevom da se tužena obaveže na predaju u posjed nekretnine ili isplatu novčanog iznosa, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantičin tužbeni zahtjev pravilno cijeneći da je nastupila zastara potraživanja. Naime, utvrđeno je da je tužena sporni stan predala u posjed trećim licima 1992. godine, a da je apelantičin prednik podneskom od 30. juna 2004. godine izvršio objektivnu preinaku tužbe, postavljajući konkretni tužbeni zahtjev. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je taj novi tužbeni zahtjev po svojoj prirodi obligacionopravni i da ima značaj zahtjeva za naknadu štete shodno odredbi člana 178. ZPP. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je istekao subjektivni rok od tri godine i objektivni rok od pet godina za potraživanje naknade štete shodno odredbi člana 376. st. (1) i (2) ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je čak i u najboljoj interpretaciji za apelanticu, u kojoj bi se zastarni rok počeo računati od 19. decembra 1996. godine, kada je stavljena van snage Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, nastupila zastara potraživanja.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili nepostojanje pravnog interesa i pravnog osnova za podnošenje tužbe za utvrđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nasuprot apelantičinim navodima, dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO na konkretnu situaciju, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman