Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1698/21 (Hotel „Tuzla“ d.d.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Društveno vlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1698/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1698/21, rješavajući apelaciju Hotel „Tuzla“ d.d. Tuzla., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hotel „Tuzla“ d.d. Tuzla protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 201095 20 Rev od 11. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hotel „Tuzla“ d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senad Omazić advokat iz Tuzle, podnio je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 201095 20 Rev od 11. januara 2021. godine. Apelant osporava i presudu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 201095 17 Pž od 27. augusta 2020. godine i presudu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 201095 14 Ps od 9. juna 2017. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 201095 20 Rev od 11. januara 2021. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu kao vlasniku, na ime naknade za oduzeto zemljište, isplati novčani iznos preciziran u presudama sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U postupku je utvrđeno da je ugovorom od 20. maja 1980. godine tadašnji SIZ za korištenje i uređenje građevinskog zemljišta ustupio apelantovom predniku zemljište uz obavezu plaćanja preciziranog novčanog iznosa. Utvrđeno je da je zemljište u zemljišnoj knjizi upisano kao društveno vlasništvo kojim raspolaže apelant. Također je utvrđeno da je 1988. godine zemljište izuzeto iz posjeda apelantovog prednika te je na tom zemljištu izgrađena javna saobraćajnica, stambeni blok i parking. U vezi s tim, redovni sudovi su istakli da apelant u postupku nije, u smislu odredbi člana 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao da je bio vlasnik zemljišta, što je bio preduvjet za obavezivanje tuženog na plaćanje naknade. Obrazloženo je da samo vlasnik nekretnine, koju je stekao na jedan od načina propisanih odredbom člana 23. Zakona o stvarnim pravima, može imati pravo na naknadu štete za oduzete nekretnine, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Redovni sudovi su istakli da, u vrijeme kada je apelantovom predniku oduzeto zemljište, organizacije udruženog rada – kakav status je imao i apelantov prednik, nisu imali pravo na tržišnu naknadu za oduzeto zemljište, s obzirom da su se nekretnine nalazile u društvenoj svojini (član 2. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji), već su imali pravo na naknadu za rad i sredstva uložena u to zemljište (član 89. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji). Redovni sudovi su obrazložili da sada važeći Zakon o eksproprijaciji, članom 70, propisuje da će se propisi ovog zakona, u pogledu određivanja naknada za eksproprirane nekretnine, primjenjivati i u slučajevima kada je to učinjeno na osnovu ranijih propisa o eksproprijaciji, a nije isplaćena naknada. Redovni sudovi su obrazložili da se ova odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer apelant nije bio vlasnik zemljišta. Redovni sudovi su, također, obrazložili da nije osnovano ni apelantovo pozivanje na činjenicu da je poslije rata privatiziran i da je zemljište bilo upisano u bilanse stanja. Kako je obrazloženo, ti navodi su irelevantni s obzirom na to da zemljište nije oduzeto nakon privatizacije iz 2002. godine, već je davno prije zemljište u društvenoj svojini preneseno s jedne na drugu organizaciju.
4. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama, pa u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom parničnog postupka. Naročito, apelant navodi da je nesporno da je vlasnik zemljišta, što dokazuje činjenica da je ono upisano u početni bilans. Također, apelant navodi da je prema svim relevantnim zakonima tuženi bio dužan da mu plati naknadu, te da redovni sudovi nisu prihvatili dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka o iznosu koji im tuženi treba isplatiti. Apelant ističe da je izgrađen u periodu osamdesetih godina i da je dobio „najšire pravo korištenja nekretnine“, pa da je i zbog toga jasno da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili njegov zahtjev za isplatu naknade. Prema apelantovim tvrdnjama pravo da se zahtijeva naknada zbog faktičke eksproprijacije nikad ne zastarijeva. U vezi s tim, pozvao se na stav Ustavnog suda iz odluke broj AP-
4457/11, o čemu redovni sudovi, kako ističe, nisu vodili računa prilikom donošenja osporenih odluka.
5. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik SR BiH“ br. 12/87, 38/89 i 4/90 – Odluka Ustavnog suda BiH), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
Predmet eksproprijacije mogu biti samo nepokretnosti u svojini građana i građanskih pravnih lica.
Član 88. st. 1. i 2.
Prava organizacije udruženog rada i drugog društvenog pravnog lica u pogledu nepokretnosti u društvenoj svojini mogu se rješenjem nadležnog opštinskog organa uprave oduzeti ili ograničiti i prenijeti na drugu organizaciju udruženog rada ili drugo društveno pravno lice, ako to zahtijevaju na osnovu zakona, utvrđene potrebe planskog uređivanja prostora ili izgradnje objekata od društvenog značaja ili drugi zakonom određeni opšti interes.
Opšti interes za oduzimanje ili ograničenje i prenos tih prava utvrđuje se na način koji je ovim zakonom određen za eksproprijaciju nepokretnosti.
Član 89.stav 1.
Za oduzeta prava u pogledu zemljišta ili drugih prirodnih bogatstava, organizacija udruženog rada odnosno drugo društveno pravno lice, ima pravo na naknadu samo za rad i sredstva uložena u to zemljište ili drugo prirodno bogatstvo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13 ). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno istakli da apelantov prednik, u vrijeme kada je nekretnina oduzeta radi izgradnje javnog puta, nije bio vlasnik te nekretnine već je imao samo pravo korištenja, zbog čega mu i nije bilo moguće isplatiti naknadu shodno odredbama Zakona o eksproprijaciji. Također, Ustavni sud ukazuje da nema proizvoljnosti ni u obrazloženju redovnih sudova da činjenica da je apelant privatiziran u toku 2002. godine nije od uticaja na odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za oduzetu nekretninu ,s obzirom da se oduzimanje desilo znatno ranije, kada su na snazi bili sasvim drugačiji propisi od današnjih. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža, da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Ustavni sud ukazuje da je neosnovano i apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-4457/11, zato što je u tom predmetu rješavano pitanje isplate naknade za eksproprirano zemljište fizičkom licu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić