Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1218/21 (S. G.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1218/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1218/21, rješavajući apelaciju Salkana Gradaščevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salkana Gradaščevića podnesena zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 013220 17 Uvp od 21. januara 2021. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salkana Gradaščevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 013220 17 Uvp od 21. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salkan Gradaščević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 013220 17 Uvp od 21. januara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 013220 14 U od 21. februara 2017. godine.
2. Apelant je, prije podnošenja ove apelacije, 10. avgusta 2020. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju broj AP-2811/20 zbog dužine trajanja postupka, koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 013220 14 U od 21. februara 2017. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2811/20 od 8. jula 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dužine trajanja postupka koji je nakon podnošenja apelacije okončan osporenom presudom Vrhovnog suda.
3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Kantonalna administrativna služba za Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1810-1705/12-
1 od 15. januara 2014. godine, apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije, počev od 1. februara 2012. godine. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: tuženi) broj FZ3/2/2-35-1-1705-3/12 od 17. oktobra 2014. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 013220 14 U od 21. februara 2017. godine, odbijena je apelantova tužba.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 013220 17 Uvp od 21. januara 2021. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da je apelant u zahtjevu naveo da nije pravilno utvrđen njegov ukupni penzijski staž, jer je uplatio doprinose za neuplaćeni period od 1. januara 1997. do 21. decembra 2000. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz dokaza u spisu proizlazi da ja apelant 7. novembra 2013. godine zaključio poravnanje sa prvostepenim organom u pogledu uplate neuplaćenog doprinosa za sporni period i to obustavom 1/3 penzije koja će biti utvrđena rješenjem prvostepenog organa. Sud BiH je istakao da je, prema zapisniku o poravnanju, dogovoreno da otplatom duga apelant stiče pravo na preračun penzije i priznavanje spornog perioda u staž. Međutim, Vrhovni sud je pojasnio da shodno odredbama člana 82. stav 5. i člana 103. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (daljnjem tekstu: Zakon o PIO), sporni period nije mogao biti obuhvaćen rješenjem prvostepenog organa. Naime, kako je pojašnjeno, u trenutku donošenja prvostepenog rješenja nisu bili uplaćeni doprinosi, što predstavlja zakonski uvjet za uračunavanje staža osiguranja, shodno navedenim odredbama. Zatim, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor koji se odnosi na pogrešnu primjenu odredaba o utvrđivanju procenta od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je ukupan penzijski staž apelanta navršen do 1. decembra 2012. godine iznosio 23 godine, pet mjeseci i 22 dana, pa da je tuženi pravilno odredio visinu od 49,50% penzijskog osnova, shodno odredbi člana 50. Zakona o PIO. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je dio koji pada na teret tuženog, obračunat u skladu sa odredbom člana 8. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum).
5. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni koeficijenta valorizacije plaća iz ranijih godina. Naime, kako je obrazloženo, apelant smatra da se koeficijent za period od 1972. do 1997. godine treba obračunati prema podacima Zavoda za statistiku BiH, prema kretanju prosjeka neto plaća zaposlenih u Republici BiH, kao povoljniji koeficijent. Vrhovni sud je ukazao da su apelantu prilikom utvrđivanja penzijskog osnova uzete plaće ostvarene u periodu od 1972. do 1997. godine i valorizovane koeficijentom valorizacije prema posljednjoj godini koja prethodi godini ostvarivanja prava na penziju, shodno odredbi člana 45. Zakona o PIO. Vrhovni sud je istakao da je penzijski osnov za navedeni period apelantu utvrđen u skladu sa odredbom člana
32. Zakona o PIO. Također, Vrhovni sud je ukazao da su plaće iz ranijih godina valorizovane prema koeficijentima utvrđenim u Saopćenju o koeficijentima za valorizaciju plaća kod utvrđivanja penzijskog osnova za osiguranike koji pravo na penziju ostvaruju u 2012. godini. Naime, kako je obrazloženo, navedeno saopćenje tuženi utvrđuje svake godine u skladu sa obavezom iz člana 45. stav
2. Zakona o PIO.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da je došlo do povreda odredaba člana
50. Zakona o PIO, prilikom obračuna procenata, jer je na godine penzijskog staža primijenjen procenat od 1,50 % umjesto od 1,90 %. Apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka, pa navodi da je prilikom obračunavanja prosjeka plaća do 1992. godine, trebala da se primijeni valorizacija plaća na nivou bivše BiH, koja je povoljnija za apelanta, te da je došlo do pogrešne primjene člana 44. u vezi sa članom 144. Zakona o PIO. Apelant je također istakao da je tokom postupka osporavao dužinu obračunatog penzijskog staža koja iznosi 27 godina, a ne 23 godine, jer je apelant izvršio uplatu doprinosa za neuplaćeni period u cijelosti, nakon što mu je isplaćena razlika zaostalih penzija. Apelant je istakao da je drugostepenom organu i redovnim sudovima dostavio dokaz da je uplatio navedene doprinose (uz apelaciju dostavljen samo apelantov dopis od 1. novembra 2014. godine, kojim se od prvostepenog organa traži dokaz da je namiren dug za neuplaćene doprinose, a kako bi apelant podnio zahtjev za preračun penzije). Također, apelant je istakao da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. U odnosu na dužinu trajanja postupka
8. Ustavni sud zapaža da apelant pokreće isto pitanje koje je bilo predmet ranije podnesene apelacije (AP-2811/20) o kojoj je Ustavni sud, kako je to navedeno, već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
U odnosu na osporene odluke
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama dato jasno obrazloženje da je prilikom obračuna penzijskog osnova, tj. utvrđivanja procenta od penzijskog osnova i valorizacija plaća koje su uzete u penzijski osnov, postupano u skladu sa odredbama čl. 32, 45. i 50. Zakona o PIO. U odnosu na apelantove navode da je pogrešno utvrđena dužina penzijskog staža, tj. da je isplatio dug za neuplaćene doprinose, Ustavni sud zapaža da su i o tome dana relevantna obrazloženja i da ništa ne ukazuje na proizvoljnost u odlučivanju kako u odnosu na utvrđene činjenice, tako ni u odnosu na primjenu prava. Imajući u vidu navedeno, apelantovi navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda da osporene odluke nisu proizvoljne. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da ovi apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić