Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4690/22 (A. B.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4690/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-4690/22, rješavajući apelaciju Amara Babajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amar Babajić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 433610 22 Kž 2 od 22. novembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amar Babajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Admir Huremović, advokat iz Tuzle, podnio je 7. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 433610 22 Kž 2 od 22. novembra 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 433610 22 Kv 4 od 16. novembra 2022. godine.

2. Iz dostavljene dokumentacije i osporenih rješenja proizlazi da je Općinski sud rješenjem od 15. oktobra 2022. godine apelantu odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo nasilničko ponašanje u sticaju sa krivičnim djelom nanošenje lake tjelesne povrede i zbog opasnosti da će ponoviti ili učiniti novo krivično djelo, kako je to propisano u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Tužilaštvo je podiglo optižnicu protiv apelanta za navedena krivična djela, koja je potvrđena. 2. novembra 2022.godine. Uz optužnicu je predloženo da se apelantu produži pritvor zbog iteracijske opasnosti. Međutim, Općinski sud je odbio prijedlog Tužilaštva i apelant je pušten na slobodu. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi Tužilaštva, ukinuo rješenje prvostepenog suda i predmet vratio na ponovni postupak.

3. Osporenim rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 433610 22 Kv 4 od 14. novembra 2022. godine, apelantu je produžen pritvor koji može trajati najduže jednu godinu od dana potvrđivanja optužnice, uz obavezu dvomjesečne kontrole. Pritvor je produžen zbog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP (iteracijska opasnost). U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao na dokaze iz kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Dalje, analizom dokaza i načina izvršenja djela kao i ličnosti apelanta, Općinski sud je utvrdio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Sud je naveo da okolnosti navedene u prijedlogu Tužilaštva opravdavaju produženje mjere pritvora zbog načina na koji je krivično djelo izvršeno – na javnom mjestu i bez povoda. Apelant je vrijeđao policijskog službenika, a zatim ga udario šakom u lice, od kojeg udarca je ovaj pao. Nakon toga mu je prijetio da će ga ubiti i zadao mu više udaraca u predio glave i tijela. Oštećeni se nije branio, već se samo pokušao zaštititi, a kada je uzeo mobitel i pokušao nazvati policiju, apelant mu je rekao „džaba zoveš policiju, ubiću te ja“. Sud je zaključio da ove okolnosti, koje su utvrđene na nivou osnovane sumnje, ukazuju na apelantovu upornost i bezobzirnost u poduzimanju inkriminisanih radnji. Općinski sud je ukazao da je apelant evidentiran kao izvršilac prekršaja narušavanja javnog reda i mira i da ima neplaćene kazne u registru novčanih kazni u iznosu od 2.683,60 KM. Općinski sud je također ocijenio da nema mjesta izricanju blažih mjera, mjera zabrane, jer iz načina izvršenja krivičnog djela kao i apelantove ličnosti apelanta proizlazi da se radi osobi sklonoj vršenju ovih i sličnih krivičnih djela.

4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 433610 22 KŽ 2 od 22. novembra 2022. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud cijenio i detaljno opisao okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, upornost i bezobzirnost apelanta u poduzimanju inkriminisanih radnji na javnom mjestu prema službenom licu, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao ponoviti ili dovršiti krivično djelo kojim prijeti. Kantonalni sud je ukazao da su sve navedene okolnosti sadržane u prijedlogu Tužilaštva da se apelantu produži pritvor nakon podizanja optužnice, što je navedeno u optužnici. Optužnica je dostavljena apelantu i odbrana se izjasnila o prijedlogu na održanom ročištu. Kantonalni sud je također naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu je načinom na koji je sud cijenio postojanje posebnih pritvorskih razloga povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti.

5. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1 točka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi tok postupka i da je prvobitno prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora odbijen. Općinski sud je prepisao upute Kantonalnog suda i donio rješenje koje apelant osporava. Pri tome apelant ukazuje da je, navodeći naročite okolnosti, Općinski sud „izašao van prijedloga Tužilaštva“. Nadalje, apelant smatra da okolnosti koje je sud naveo kao naročite okolnosti za produženje pritvora predstavljaju bitne elemente krivičnog djela koje mu se stavljaju na teret. Stoga ih je sud cijenio prilikom utvrđivanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, dakle svaki put „vrednovao“. Apelant je ovo isticao u žalbi, a Kantonalni sud je, kako apelant navodi, dao konfuzno obrazloženje. Apelant također ističe da je postupajući na ovaj način sud prekršio i presumpciju nevinosti. Apelant navodi da sud „nije nikako mogao cijeniti okolnosti u vezi sa prekršajima i neplaćenim kaznama“. Također je istakao da o primjeni blažih mjera nije odlučeno na adekvatan način, nego je sud dao uopšteno obrazloženje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud najprije ukazuje da apelant ne osporava postojanje osnovane sumnje, pa to pitanje sud neće posebno obrazlagati. U vezi sa navodima o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, rizik od ponavljanja krivičnog djela u principu može smatrati relevantnim i dovoljnim osnovom za određivanje pritvora. Takav rizik, ako se uvjerljivo utvrdi, može dovesti do toga da pravosudna tijela smjeste i ostave osumnjičenika u pritvoru kako bi spriječili bilo kakve pokušaje počinjenja daljnjih kaznenih djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera primjerena, u svjetlu okolnosti slučaja i posebno prošlosti i karaktera dotične osobe. Međutim, ovaj rizik mora biti propisno potkrijepljen, a obrazloženje po tom pitanju ne može biti apstraktno, uopšteno ili stereotipno (vidi Evropski sud, Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka 72508/13, tačka 222). Pri tome , iz prakse Evropskog suda proizlazi da „težina optužbi“, odnosno posljedica izvršenog krivičnog djela, kao i način njegovog izvršenja i „odlučnost“ osumnjičenog mogu biti relevantni za procjenu opasnosti od ponavljanja krivičnog djela (vidi, Evropski sud, Dragin protiv Hrvatske, presuda od 24. jula 2014. godine, predstavka broj 75068/12, tačka 114).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se radi o pritvoru koji je određen a zatim i produžen vrlo kratko nakon što se krivični događaj desio, 9. oktobra 2022. godine. Suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud je naveo naročite okolnosti koje se ogledaju u načinu izvršenja krivičnog djela – na javnom mjestu, prema policijskom službeniku, te upućivanjem prijetnji da će ga ubiti. Sud je također naglasio izraženu apelantovu bezobzirnost i upornost prilikom izvršenja krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da je počinjeno. Dalje, sud je cijenio i to da je apelant evidentiran kao izvršilac prekršaja zbog narušavanja javnog reda i mira i sa velikim iznosom neplaćenih kazni, što prema zaključku sudova ukazuje na nepoštivanje opšteprihvaćenih normi ponašanja. Ove okolnosti u samoj početnoj fazi krivičnog postupka dovoljne su da uvjere Ustavni sud da je redovni sud dao „relevantne i dovoljne“ razloge. Ovo pogotovo kada se ima u vidu da je optužnica podignuta i da su vlasti izrazile spremnost za brzo i efikasno vođenje postupka. Apelant ukazuje da je sud odlučivao izvan prijedloga tužilaštva, jer tužilaštvo nije u prijedlogu ukazivalo na način izvršenja krivičnog djela, kao naročitu okolnost. Ustavni sud smatra da su ovi navodi neosnovani. Naime, iz optužnice koju je apelant dostavio proizlazi da je tužilaštvo ukazivalo na apelantov modus operandi u konkretnoj i nekim drugim situacijama, kao i na apelantovu ličnost. Sudovi su naveli da se samo pritvorom može osigurati svrha zbog koje je određen. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasna i dovoljna obrazloženja za ovu fazu postupka, pa se ne može zaključiti da su osporene odluke u vezi s tim proizvoljne (vidi Evropski sud, Peep Havik i Andres Vaik protiv Estonije, odluka od 12. maja 2020. godine, predst. br. 9044/17 i 48545/17, tačka 98.). Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, apelant ističe u vezi sa pravom na slobodu ličnosti. Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe protiv rješenja o produženju pritvora. Kantonalni sud je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge o tome zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek, niti njegovo nezadovoljstvo osporenim rješenjem dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4690/22 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio