Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1068/21 (L. P.)
Odluka donesena 30. 11. 2023.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pristup sudu
- Upravni spor
- Dostava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1068/21
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 11. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1068/21, rješavajući apelaciju Ljube Pavkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ljube Pavkovića.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006490 17 U od 3. decembra 2020. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljubo Pavković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 30. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006490 17 U od 3. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida Obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Općine Posušje – Služba za branitelje iz Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 12. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 29. jula 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 006490 17 U od 3. decembra 2020. godine odbačena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2571/12 od 28. marta 2012. godine. Tim rješenjem Ministarstva ukinuto je Rješenje Službe broj 07-41-839/06 od 22. decembra 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 29. septembrom 2011. godine.
5. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da se u skladu sa odredbom člana 18. stav (2) Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju bilo sporno da li je apelantu lično dostavljeno osporeno rješenje Ministarstva od 28. marta 2012. godine budući da je apelant to tužbom osporavao. Naime, apelant je tvrdio da je za navedeno rješenje saznao „posrednim putem 30. novembra 2017. godine“ kada mu je kopija tog rješenja uručena u nadležnoj općinskoj službi prilikom traženja informacije o tome zbog čega mu je obustavljena isplata lične invalidnine. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da se iz dostavnice koja se nalazi u upravnom spisu zaista ne može sa sigurnošću utvrditi da li je osporeno rješenje uručeno lično apelantu 16. aprila 2012. godine. Međutim, uvidom u taj spis sud je utvrdio da je apelantu u drugom upravnom postupku osporeno rješenje Ministarstva dostavljeno 13. juna 2017. godine.
6. Ministarstvo je osporenim rješenjem naložilo Službi da po službenoj dužnosti pokrene postupak za utvrđivanje naknade štete zbog toga što su apelantu neosnovano isplaćena sredstva na ime lične invalidnine i da rješenjem obaveže apelanta da u ostavljenom roku ta sredstva vrati u budžet FBiH. Također, sud je utvrdio da je apelant 17. juna 2017. godine podnio žalbu protiv tog rješenja, u kojoj je, između ostalog, naveo da mu osporeno rješenje Ministarstva od 28. marta 2012. godine nikada nije lično dostavljeno. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant najkasnije 17. juna 2017. godine saznao za osporeno rješenje Ministarstva i da mu je od tog datuma tekao rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju. Shodno tome, sud je zaključio da je posljednji dan za podnošenje tužbe bio 17. juli 2017. godine, a da je tužba podnesena 7. decembra 2017. godine, odnosno nakon četiri mjeseca i 20 dana od saznanja za osporeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je, pozivom na odredbe člana 18. stav (2) i člana 25. stav (1) tačka 1) ZUS-a, zaključio da je tužba neblagovremena pa ju je odbacio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
7. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je obrazloženje osporene odluke paušalno. Ukazuje da su sva njegova saznanja o osporenom rješenju bila posredna jer se nikada, sve do 30. novembra 2017. godine, „nije dogodila valjana i pravilna fizička dostava tog rješenja“. Apelant ističe da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično saslušanje jer u upravnom sporu ne samo da nije mogao dobiti mogućnost razmatranja povrede zakona u odnosu na osporeno rješenje već nije dobio ni mogućnost da dokaže da je to rješenje valjano primio onaj dan kako je to naveo u tužbi. Iako se eksplicitno nije pozvao na pristup sudu, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom odlukom onemogućeno to pravo. II.Odgovori na apelaciju
8. Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, u suštini se poziva na obrazloženje osporene odluke.
9. Ministarstvo ponavlja hronologiju upravnog postupka i upravnog spora. Smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbije. I Služba ukratko ponavlja hronologiju postupka. V.Relevantni propisi
10. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
Upravni spor pokreće se tužbom.
Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.
[…] Član 25. stav 1. tačka 1.
Nadležni sud rješenjem će odbaciti tužbu ako utvrdi:
1) da je tužba neblagovremena (član 18.), prijevremena (član 10.) ili podnesena od neovlaštenog lica (član 2.);
VI.Dopustivost i meritum
11. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Apelant smatra da su osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što mu osporeno rješenje nikada nije lično uručeno, a tužba protiv tog rješenja je odbačena kao neblagovremena. Ustavni sud zapaža da se u okviru tog postupka u suštini postavlja pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka – tužbe kojom se pokreće upravni spor.
13. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-3598/20 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3598/20 od 11. maja 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u tom predmetu, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda i primjenjujući princip iura novit curia, apelacione navode ispitao u kontekstu prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelantovih navoda, i u konkretnom slučaju postupiti identično.
Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje
14. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
15. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
16. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
17. Ustavni sud podsjeća da je u spomenutoj odluci broj AP-3598/20 Vrhovni sud također odbacio tužbe kao neblagovremene sa, u suštini, istim obrazloženjima kao u konkretnom slučaju. Vrhovni sud se i u tom predmetu pozvao na iste zakonske odredbe i računao rok za podnošenje tužbi od dana saznanja apelanata za osporene odluke upravnih organa s obzirom na to da nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li su ta rješenja lično uručena apelantima. U takvoj situaciji Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je prekršeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu zato što je Vrhovni sud odbacio tužbe apelanata zbog proteka roka propisanog članom 18. stav 2. ZUS-a iako nije sa sigurnošću utvrdio kada su im dostavljene osporene odluke drugostepenog organa. Na taj način Vrhovni sud nije vodio računa i nije uzeo u obzir da se rok za podnošenje tužbe u upravnom sporu, prema navedenoj odredbi, računa od dana dostavljanja stranci osporenog upravnog akta, a ne od dana saznanja za taj akt. S obzirom na to da se konkretan predmet odnosi na ista pravna i činjenična pitanja koja je Ustavni sud već razmatrao u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP-3598/20 od 11. maja 2022. godine (ibid., tač. od 33. do 41).
18. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantove tužbe zbog proteka roka propisanog članom 18. stav 2. ZUS-a, u situaciji kada Vrhovni sud nije sa sigurnošću utvrdio kada je apelantu dostavljena osporena odluka Ministarstva, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VII.Zaključak
19. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio apelantovu tužbu zbog proteka roka propisanog članom 18. stav 2. ZUS-a iako nije sa sigurnošću utvrdio kada mu je dostavljena osporena odluka Ministarstva, odnosno kada nije vodio računa i nije uzeo u obzir da se rok za podnošenje tužbe u upravnom sporu, propisan odredbom člana 18. stav 2. ZUS-a, računa od dana dostavljanja stranci osporenog upravnog akta, a ne od dana saznanja za taj akt.
20. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić