Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3033/22 (M. B.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Naknada štete
  • Mobing
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3033/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3033/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 427646 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnijela je 28. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 427646 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 427646 18 od 20. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 427646 14 od 29. novembra 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 29. novembra 2017. godine, u dijelu koji apelantica osporava apelacijom, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. decembra 2012. godine i da se obaveže tuženi (Konzum d.o.o. Sarajevo) da apelantici uspostavi sva prava iz radnog odnosa, te da joj tuženi, na ime razlike plate, isplati novčani iznos naveden u izreci presude. Također, odbijen je i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi vršio mobing nad apelanticom na način pobliže opisan u izreci presude, kao i tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženom zabrani daljnji mobing, odnosno da joj naknadi štetu zbog umanjenja životne aktivnosti.

3. Presudom Kantonalnog suda od 20. oktobra 2021. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelantica u radnom odnosu kod tuženog bila od 2009. godine i da je prvobitno obavljala poslove prodavača. Također, utvrđeno je da je 1. juna 2011. godine apelantica zaključila novi ugovor o radu kojim je bilo ugovoreno da će apelantica od 1. juna 2011. godine obavljati poslove radnog mjesta-poslovođe, da je u poslovnici u kojoj je obavljala poslove poslovođe dva puta obavljena inventura, te da je prilikom inventure utvrđen manjak. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tuženi apelantici ponudio zaključenje novog ugovora o radu od 1. decembra 2012. godine, da je tim ugovorom o radu bilo predviđeno da će apelantica obavljati poslove radnog mjesta-prodavača, da je bilo ugovoreno da stupanjem na snagu tog ugovora prestaje da važi ranije potpisani ugovor o radu od 1. juna 2011. godine, te da je apelantica prihvatila i potpisala novi ponuđeni ugovor o radu. Dalje, utvrđeno je da je tuženikovom odlukom apelantica premještena u drugu poslovnicu na lokalitetu drugog grada. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica pokrenula konkretni postupak zasnivajući tužbeni zahtjev na tvrdnji da je pod pritiskom potpisala novi ugovor o radu od 1. decembra 2012. godine, odnosno da je dobila otkaz sa pozicije poslovođe u usmenoj nezakonitoj formi, da je bila izložena mobingu koji se ogledao, između ostalog, i u prebacivanju u druge poslovnice, te da je u svrhu dokazivanja navedenih tvrdnji, predložila da se sasluša kao parnična stranka, te da se sasluša nekoliko svjedoka.

5. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica provedenim dokazima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjev, tj. da je bila prisiljena zaključiti novi ugovor o radu od 1. decembra 2012. godine. Naime, ukazao je da niti jedan od predloženih svjedoka nije mogao potvrditi apelantičinu tvrdnju. Također je istakao da se samo na osnovu apelantičinog iskaza kao parnične stranke – da je to učinila jer joj je direktor tuženog prijetio otkazom, nije moglo sa sigurnošću zaključiti da se to zaista i desilo. Osim toga, u odnosu na apelantičine navode o otkazu u nezakonitoj usmenoj formi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da, u okolnostima konkretnog slučaja, nije ni bilo potrebe da tuženi otkazuje ranije zaključeni ugovor, jer je članom 7. ugovora o radu od 1. decembra 2012. godine ugovoreno da stupanjem na snagu tog ugovora prestaje važiti raniji ugovor o radu. Stoga je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ponuda za zaključenje novog ugovora o radu, a koju je apelantica i prihvatila, nije predstavljala otkaz ranijeg ugovora o radu, te da je jedino u slučaju da apelantica nije prihvatila ponudu za zaključenje novog ugovora o radu, da bi tada nastala obaveza za tuženog da apelantici otkaže ranije zaključeni ugovor o radu.

6. Dalje, u odnosu na apelantičine navode o mobingu koji se ogledao, između ostalog, i u premještajima apelantice u druge poslovnice tuženog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u radnjama tuženog nema elemenata mobinga. Naime, najprije je ukazao da bi se neko postupanje podvelo pod mobing potrebno je da se radi o aktivnom ili pasivnom postupanju koje se ponavlja, tj. koje ima kontinuitet, te da je prvostepen sud pravilno ocijenio da, u konkretnom slučaju, navedeni uslov nije ispunjen. Osim toga, ukazao je da iz iskaza saslušanih svjedoka jasno proizilazi da je uobičajena poslovna praksa tuženog da kada poslovođa poslovnice prestane obavljati te poslove, da se prebacuje u druge poslovnice. Konačno, naveo je da su neosnovani apelantičini navodi da je prvostepeni sud propustio cijeniti nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. U vezi s tim, ukazao je da iz obrazloženja prvostepene odluke jasno proizilazi da je taj sud dao ocjenu svih dokaza, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te da je na osnovu ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, zaključio da u radnjama tuženog nema elemenata mobinga budući da ni iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke ne proizilazi da su određene apelantičine zdravstvene tegobe posljedica pritiska od strane tuženog.

7. Presudom Vrhovnog suda od 5. aprila 2022. godine odbijena je apelantičina revizija. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelantica nije dokazala da je bila prisiljena zaključiti novi ugovor o radu od 1. decembra 2012. godine, odnosno da je tuženi otkazao raniji ugovor o radu u nezakonitoj usmenoj formi. Također, istakao je da je apelantica, shodno članu 15. Zakona o zabrani diskriminacije, trebala da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo, dok je na tuženom teret dokazivanja da do toga nije došlo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, uzimajući u obzir rezultate cjelokupnog dokaznog postupka, i taj sud smatra da apelantica nije učinila vjerovatnim da je došlo do diskriminacije. Slijedom svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantica navodima iznesenim u reviziji nije dovela u pitanje pravilno i potpunost nižestepenih presuda.

8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je tuženi nezakonito otkazao ugovor o radu kojim je bila raspoređena na radno mjesto poslovođe. Osim toga, apelantica ukazuje i da u osporenim odlukama nije zadovoljen standard obrazložene odluke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie)neosnovani. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3033/22 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio