Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-960/21 („Brankom“ d.o.o. Bijeljina i drugi)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-960/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-960/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „Brankom“ d.o.o. Bijeljina i ŠU-MA PLAST d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju su podnijeli „Brankom“ d.o.o. Bijeljina i ŠU-MA PLAST d.o.o. Bijeljina.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013178 20 Rev2 od 14. decembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da „Brankomu“ d.o.o. Bijeljina i ŠU-MA PLAST-u d.o.o. Bijeljina u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli „Brankom“ d.o.o. Bijeljina i ŠU-MA PLAST d.o.o. Bijeljina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013178 20 Rev2 od 14. decembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Brankom“ d.o.o. Bijeljina i ŠU-MA PLAST d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Vera Medan, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 22. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 013178 20 Rev2 od 14. decembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, LD d.o.o. Bijeljina i V. J. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 22. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Takođe je od Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 14. februara 2023. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i prvotuženi su 27. jula i 8. avgusta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok drugotužena nije dostavila traženi odgovor. Okružni privredni sud, Viši privredni sud, Osnovni sud i Okružni sud su u periodu od 20. do 23. februara 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Svi odgovori na apelaciju su 22. avgusta 2022. i 28. februara 2023. godine dostavljeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja. Apelanti su 30. avgusta 2022. godine dostavili izjašnjenje na odgovore Vrhovnog suda i prvotuženog, dok nisu dostavili izjašnjenje na odgovore koji su im dostavljeni 23. februara 2023. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. „Baukompanija AG“ Velika Obarska (u daljnjem tekstu: Baukompanija) i drugotužena su kao suinvestitori zaključile ugovor o građenju i aneks tog ugovora kojim su dogovorile način izgradnje objekta u Bijeljini (u daljnjem tekstu: objekat). Ugovorom su precizirale svoje obaveze i svojinske udjele, te su predvidjele da će Baukompanija, ukoliko njenom krivicom dođe do prekida radova, omogućiti drugom izvođaču da nastavi daljnje radove.

7. Nakon obustavljanja gradnje objekta, Baukompanija i drugotužena su ugovorom od 7. jula 2008. godine raskinule ugovor i aneks ugovora o građenju (u daljnjem tekstu: ugovor o raskidu),uz obavezu Baukompanije da reguliše dužničko-povjerilačke odnose lica koja su uplatila avans za kupovinu stambenih i poslovnih jedinica u objektu. Nakon toga, tuženi su kao suinvestitori 11. jula 2008. godine zaključili ugovor o građenju, odnosno dovršetku gradnje objekta, i anekse tog ugovora, kojim su regulisali međusobna prava i obaveze (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o građenju). Takođe, tuženi su 10. novembra 2009. godine kao suinvestitori kod notara zaključili ugovor o zajedničkoj izgradnji – nastavku i dovršetku objekta i aneks ugovora (u daljnjem tekstu: ugovor o zajedničkoj izgradnji), u kojem su konstatovali da je „vrijednost izvedenih radova do 23. 6. 2008. godine iznosila 1.135.295,50 KM“.

8. Apelanti su 26. maja 2009. godine podnijeli tužbu protiv Baukompanije i tuženih radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji. Apelanti su tražili da sud utvrdi da su bez pravnog dejstva prema njima ugovor o raskidu ugovora o građenju koji su zaključile Baukompanija i drugotužena, kao i ugovori koje su zaključili tuženi, u visini novčanih potraživanja apelanata koja su utvrđena pravosnažnim presudama Osnovnog suda.

9. U postupku koji je prvobitno vođen pred privrednim sudovima presudom Vrhovnog suda od 12. juna 2014. godine predmet je vraćen na ponovni postupak u odnosu na tužene, dok je u odnosu na Baukompaniju odbijena revizija.

10. Apelanti su podneskom od 18. novembra 2016. godine dostavili uređenu tužbu protiv tuženih, nakon čega je Osnovni sud donio presudu od 13. jula 2017. godine. Žalba tuženih protiv prvostepene presude je odbijena presudom Okružnog suda od 13. novembra 2017. godine.

11. Međutim, Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 P 013178 18 Rev od 15. avgusta 2018. godine ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da nisu razjašnjene činjenice kakav je pravni odnos nastao između Baukompanije i prvotuženog, kakva je pravna sudbina Baukompanije i da li ima eventualno druge imovine iz koje se apelanti mogu namiriti. Rješenjem Okružnog suda od 18. septembra 2018. godine ukinuta je presuda Osnovnog suda i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

12. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 013178 19 P3 od 2. decembra 2019. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ugovor o raskidu, te ugovor o građenju i ugovor o zajedničkoj izgradnji bez pravnog dejstva prema apelantima, u visini njihovih novčanih potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim presudama Osnovnog suda (stav I). Presudom je takođe utvrđeno da su tuženi dužni priznati i trpjeti da apelanti naplate svoja potraživanja prodajom dijela nepokretnosti na kojima je sagrađen objekat, kao i da su dužni da apelantima naknade troškove postupka (stav II izreke). Dalje je utvrđeno da se tuženi mogu osloboditi obaveze prema apelantima ukoliko im isplate tražene novčane iznose s pripadajućim kamatama i troškovima postupka, kao i troškove tog postupka.

13. Osnovni sud je u obrazloženju presude zaključio da su apelanti aktivno legitimisani za vođenje parnice budući da imaju dospjelo potraživanje na osnovu pravosnažnih sudskih odluka. Nadalje, sud je utvrdio da su tuženi pasivno legitimisani jer su oni treća lica u čiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija tužbom. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da djelimično sagrađeni objekat, u vrijeme kada su Baukompanija i drugotužena raskinule ugovor o građenju, predstavlja imovinu Baukompanije „izraženu u materijalnofinansijskom smislu“. Sud je utvrdio i da je Baukompanija, na osnovu akontacije za stanove u objektu, inkasirala iznos od 809.825,42 KM, koji nije uložila u gradnju. S druge strane, sud je utvrdio da se pravni interes prvotuženog zasniva na činjenici da je imao potraživanje prema Baukompaniji na osnovu isporučenog građevinskog materijala. Zbog toga je zaključio da su tuženi preduzetim pravnim poslovima stekli imovinsku korist. Takođe, sud je utvrdio da Baukompanija ne posluje, te da nema pogone, sredstva rada ili drugu imovinu iz koje bi apelanti mogli prinudnim putem naplatiti svoja potraživanja. Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulisan institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji, pa je usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Osnovni sud je ukazao da se tuženi, na osnovu člana 283 stav 4 ZOO-a, mogu osloboditi obaveze prema apelantima iz stava I izreke presude ukoliko im isplate iznose navedene u stavu III izreke. Sud je istakao da se „ne radi o tzv. facultas alternativi, nego da se radi o odredbi koja je propisana materijalnim pravom i koja predstavlja ovlašćenje protivnika pobijanja da se može osloboditi zahtjeva za pobijanje time što će to potraživanje dobrovoljno namiriti“.

14. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 013178 20 Gž3 od 25. avgusta 2020. godine odbijena je žalba tuženih i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da u cijelosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 013178 20 Rev2 od 14. decembra 2020. godine usvojene su revizije tuženih i preinačene su nižestepene presude tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, koje je prihvatio i drugostepeni sud. Naveo je da se radi o pobijanju dužnikovih pravnih radnji, te je ukazao na odredbe čl. 280–285 ZOO-a kojima je propisano koje dužnikove pravne radnje povjerioci, čije je potraživanje dospjelo, mogu pobijati, pod kojim uslovima i rokovima, te aktivna i pasivna legitimacija stranaka.

16. Vrhovni sud je ponovio da je dužnik Baukompanija do 7. jula 2008. godine, kada je raskinula ugovor s drugotuženom, izvela radove na objektu u visini od 1.140.000,00 KM, kao i da je naplatila akontaciju za stanove u iznosu od 1.949.825,42 KM. Dalje je ukazao da je jedina imovina dužnika Baukompanije i njenog zakonskog zastupnika opterećena upisanim zakonskim hipotekama i da nema druge imovine iz koje apelanti mogu naplatiti svoja potraživanja. Pored toga, sudovi su utvrdili da je prvotuženi u startu „imao gubitak od 809.825,40 KM“, ali je imao pravni interes da zaključi ugovor s drugotuženom. Naime, prvotuženi je imao potraživanje prema Baukompaniji, a na osnovu zaključenog ugovora dobio je udio od 83% neto svojine na svim etažama objekta, nakon što procijenjeni iznos investira u dovršetak gradnje objekta. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 281 ZOO-a kojim su propisane opšte i posebne pretpostavke za pobijanje potraživanja povjerilaca, kao i na odredbu člana 283 ZOO-a. U vezi s tim je istakao da nije sporna aktivna legitimacija na strani apelanata jer imaju dospjelo novčano potraživanje zasnovano na pravosnažnoj sudskoj odluci.

17. U vezi s pitanjem pasivne legitimacije, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju odlučujuće pitanje bilo da li je ugovorima koji se pobijaju tužbom otuđena imovina Baukompanije kao dužnika, čime su apelanti onemogućeni da naplate svoja dospjela potraživanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz zaključenog ugovora između Baukompanije i drugotužene proizlazi da je drugotužena kao udio zajedničke izgradnje unijela svoje pravo svojine na parceli na kojoj se treba izgraditi objekat, dok je Baukompanija uložila novčana sredstva za gradnju i pribavljanje odobrenja. Takođe, u postupku je utvrđeno da je Baukompanija, na osnovu zaključenih predugovora s budućim vlasnicima stanova i poslovnih prostora, naplatila određena novčana sredstva koja nije uložila u gradnju objekta. Vrhovni sud je istakao da imovinu Baukompanije kao dužnika apelanata ne predstavlja objekat već novčana sredstva koja je dobila naplatom dijela cijene na osnovu zaključenih ugovora s budućim vlasnicima. S obzirom na to da tako dobijena novčana sredstva Baukompanija nije ustupila prvotuženom, proizlazi da objekat u momentu zaključenja spornog ugovora o građenju između tuženih nije predstavljao imovinu Baukompanije. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da tuženi u ovoj parnici nisu pasivno legitimisani. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da apelanti tokom postupka nisu dokazali da u objektu postoje stanovi ili poslovni prostori koji su u svojini Baukompanije, koji bi onda eventualno predstavljali imovinu njihovog dužnika koja je otuđena. Vrhovni sud takođe smatra „upitnim“ pravni interes apelanata za vođenje parnice imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i činjenicu da se stanovi i poslovni prostori u objektu nalaze u svojini i posjedu trećih lica.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da se Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja. Smatraju da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i odlučne činjenice, kao i da su pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili njihov tužbeni zahtjev. S druge strane, smatraju da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da „tuženi nisu pasivno legitimisani, odnosno da ne mogu biti tuženi u ovoj pravnoj stvari“. Apelanti ističu da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 283 st. 2 i 3 ZOO-a u konkretnom slučaju, te da nije bilo razloga da se usvoji revizija i preinače nižestepene odluke. Takođe smatraju da je Vrhovni sud zanemario i nije obrazložio postavljeni eventualni tužbeni zahtjev, o kojem nižestepeni sudovi nisu raspravljali budući da je usvojen primarni tužbeni zahtjev. Pored toga, apelanti ističu da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, da je o njihovom tužbenom zahtjevu odlučeno nakon punih 12 godina te su zatražili naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je njegova odluka zasnovana na pravilnoj primjeni prava, te da su neosnovani navodi apelanata o povredi njihovih prava. Sud je istakao da je u odluci dao dovoljno argumentovanih razloga u vezi s osnovanošću revizije te je predložio da se apelacija odbije.

20. Okružni sud je u odgovoru istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji, uz napomenu da je odluku o žalbi donio nakon sedam mjeseci.

21. Osnovni sud je u odgovoru naveo da nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji.

22. Prvotuženi je u odgovoru naveo da su neosnovani navodi apelanata, odnosno da je Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbu apelanata. Pored toga, prvotuženi je naveo da je prvoapelant u izvršnom postupku protiv Baukompanije, V. N. i S. N. uknjižen kao vlasnik nepokretnosti koje je preuzeo od izvršenika.

23. Okružni privredni sud je u odgovoru naveo da su apelanti iskoristili redovne i vanredne pravne lijekove te da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao „razloge za preinačujuću presudu“.

24. Viši privredni sud je u odgovoru naveo da ostaje pri obrazloženju u vezi s nadležnošću suda te da se ne može izjasniti o eventualnim povredama učinjenim pred drugim nadležnim sudom.

25. Apelanti u svom izjašnjenju navode da ostaju pri svojim navodima iz apelacije, te su u vezi s odgovorom prvotuženog istakli da je prvoapelant u izvršnom postupku naplatio samo dio svog potraživanja od dužnika (Baukompanije), dok drugoapelant nije naplatio svoja potraživanja.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka

USRS)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 280. (1) Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca. (2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako usljed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja. (3) Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza.

Član 281. (1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu s kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. (2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv trećeg lica s kojim je ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljedbenika. (3) Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato. (4) Tuženi može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obavezu.

Član 283. (1) Pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom. (2) Tužba za pobijanje podnosi se protiv trećeg lica s kojim je ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljedbenika. (3) Ako je treći otuđio nekim teretnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podići protiv pribavioca samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio poslom bez naknade, tužba se može podići protiv pribavioca i ako on to nije znao. (4) Tuženi može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obavezu.

Član 284.

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja.

Član 285. (1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. a za ostale slučajeve u roku od tri godine. (2) Rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.

VI.Dopustivost i meritum

28. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

29. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

U odnosu na osporene odluke

30. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, između ostalog, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti navode da se Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjenica i da je pogrešno primijenio odredbe ZOO-a. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u vezi s tim dao dovoljna i relevantna obrazloženja (vidi tačku 16 ove odluke) zbog čega tuženi nisu pasivno legitimisana lica, uz ukazivanje na relevantne odredbe ZOO-a. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da je Vrhovni sud zanemario i da nije obrazložio postavljeni eventualni tužbeni zahtjev. Naime, kako to proizlazi iz postavljenog tužbenog zahtjeva, „eventualni zahtjev“ determiniran je odlučenjem o zahtjevu iz stava I izreke prvostepene presude Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na štetu apelanata, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

33. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulićprotiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-

I, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18). Takođe, Evropski sud je ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta već i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44 s daljnjim referencama).

34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena 14. decembra 2020. godine, dakle prije nego što je u Republici Srpskoj 1. januara 2021. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, u vrijeme donošenja osporene presude nije postojao efektivan pravni lijek u vezi s navodima o kršenju prava na suđenje u razumnom roku.

35. Nadalje, ispitujući apelaciju u vezi s naprijed navedenim standardima suđenja u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je relevantan period od 26. maja 2009. godine do donošenja presude Vrhovnog suda 14. decembra 2020. godine, dakle period od 11 godina i nepunih sedam mjeseci. Osim toga, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, ali da apelanti svojim postupcima nisu doprinijeli dužini trajanja postupka.

36. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dva puta usvajao reviziju i predmet vraćao na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud nakon 11 godina i nepunih sedam mjeseci, odlučujući treći put o izjavljenoj reviziji, donio konačnu odluku u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje bilo od odlučujućeg uticaja na ukupnu dužinu trajanja parničnog postupka odnosno da su redovni sudovi prilikom odlučivanja postupali neefikasno. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u svojim odgovorima nisu izjasnili o navodima o dužini trajanja postupka, osim Okružnog suda koji je naveo da je odluku o žalbi donio nakon sedam mjeseci. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

433/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34 s daljnjim referencama, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–

34), Ustavni sud smatra da apelantima, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 1.000,00 KM.

39. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

40. Apelanti, takođe, smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je postupak trajao 11 godina i nepunih sedam mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo višestruko vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, pri čemu redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu ponudili bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.

42. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je Vrhovni sud postupio proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

43. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić