Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1282/21 (S.J.O.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Bračna stečevina
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1282/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1282/21, rješavajući apelaciju S. J. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. J. O. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 049118 20 Gž od 23. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. J. O. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bad Ischila, Republika Austrija, koju zastupa Marijana Blagojević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 049118 20 Gž od 23. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 049118 19 P od 2. aprila 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca Z. O. (u daljnjem tekstu: tužilac) posredstvom njegovog punomoćnika zatraženo je 26. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 30. maja do 3. juna 2022. godine. Odgovori učesnika u postupku su 6. juna 2022. godine dostavljeni tužiočevom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 049118 19 P od 2. aprila 2020. godine utvrđeno je da nepokretnosti, koje su pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), predstavljaju tužiočevu posebnu imovinu. Istom presudom odbijen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da sporne nepokretnosti predstavljaju zajedničku imovinu parničnih stranaka i da apelantkinji pripada ½ dijela spornih nepokretnosti, uz obavezivanje na naknadu troškova postupka. Osnovni sud nije prihvatio da se kao dokaz provede potvrda o prijavi boravka parničnih stranaka od 10. februara 2020. godine, koju je apelantkinja dostavila na ročištu za glavnu raspravu. Obrazloženo je da apelantkinja taj dokaz nije predložila do okončanja pripremnog ročišta, niti je pružila dokaz da potvrdu nije mogla pribaviti ranije. Svi ostali dokazi koje su parnične stranke predložile do okončanja pripremnog ročišta provedeni su tokom postupka.
6. Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile brak 28. decembra 1991. godine, da je tužilac 10. januara 2017. godine podnio tužbu za razvod braka i da je brak razveden presudom od 26. decembra 2017. godine, koju parnične stranke žalbom nisu osporile. Sud je naveo da je tužilac sporne nepokretnosti stekao nakon očeve smrti na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je tužilac s ocem zaključio 16. juna 2017. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Tokom postupka je bilo sporno da li su parnične stranke bile u bračnoj zajednici u vrijeme od zaključenja spornog ugovora 16. juna 2017. godine do smrti tužiočevog oca 19. jula 2017. godine. Tužilac je naveo da je bračna zajednica parničnih stranaka „prestala još 2014. godine“, kada je apelantkinja podnijela zahtjev za izdržavanje zajedničke djece. Takođe je naveo i da je od tada živio u posebnoj sobi, odvojeno „od kuhinje i postelje“, u zajedničkom stanu, koji je napustio nakon razvoda braka. Apelantkinja je tvrdila suprotno – da su parnične stranke do razvoda braka živjele u bračnoj zajednici „sasvim normalno i pored nesuglasica“, kao i da su zajednički učestvovale u obavezama koje je tužilac imao prema svom ocu. Takođe je navela i da je „prisustvovala svekrovoj sahrani na koju je otišla zajedno s tužiocem u istom autu“.
7. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da, u smislu člana 270 stav (5) Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ), zajedničku imovinu čini imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Shodno citiranoj odredbi, Osnovni sud je naveo da je iz sadržaja tužbe za razvod braka proizašlo da su se odnosi parničnih stranaka trajno poremetili te da je daljnji zajednički život postao nemoguć. Iz provedenih dokaza je proizašlo da je tužilac obavezan da plaća izdržavanje za djecu. Navedene okolnosti, prema mišljenju Osnovnog suda, upućuju na zaključak da se parnične stranke nisu mogle dogovoriti oko važnih pitanja u dužem periodu jer je apelantkinja tužbu za izdržavanje podnosila svake dvije godine, počevši od 2014. godine. Na osnovu svega je navedeno da je sporni ugovor zaključen i realizovan u vrijeme kada je „bračna zajednica parničnih stranaka prestala“ i da, prema tome, sporne nepokretnosti čine tužiočevu posebnu imovinu. Zbog utvrđenja da sporne nepokretnosti parnične stranke nisu stekle radom tokom bračne zajednice, kako to propisuje član 270 stav (5) PZ-a, odbijen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev.
8. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 049118 20 Gž od 23. februara 2021. godine odbijena je apelantkinjina žalba i u cijelosti potvrđena prvostepena presuda. Obrazloženo je da su neosnovani žalbeni prigovori o povredi člana 8 i člana 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer su izvedeni dokazi cijenjeni savjesno i brižljivo, svaki zasebno i svi zajedno. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude izložio zahtjeve parničnih stranka, navode o činjenicama na kojima su ti zahtjevi zasnovani, dokaze i propise na kojima je zasnovao odluku, te je dao logične, jasne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku. Sud se takođe pozvao na odredbu člana 270 PZ-a kojom je jasno određen pojam posebne i zajedničke imovine. Osnovni kriterijum za podjelu zajedničke imovine je da se ona dijeli na jednake dijelove (član 272 stav 1 PZ-a), ali se radi o oborivoj pretpostavci koju svaki od supružnika, ako smatra da mu treba pripasti veći dio od zakonom pretpostavljene polovine imovine, može da obori u parnici ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine veći od doprinosa drugog supružnika (član 273 st. 1 i 2 PZ-a). Sporni ugovor je zaključen nakon što je tužilac podnio tužbu za razvod braka zbog teško i trajno poremećenih odnosa i nemogućnosti daljnjeg zajedničkog života. Navedeno upućuje da je zajednica života parničnih stranaka prestala prije podnošenja tužbe za razvod braka. O poremećenim bračnim odnosima govori i poziv tužiočevog advokata upućen apelantkinji u decembru 2016. godine s ciljem dogovora u vezi sa starateljstvom nad zajedničkom djecom, razvodom braka i podjelom imovine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantkinja se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. Pored toga, apelantkinja smatra da obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu odluku. Apelantkinja navodi da drugostepeni sud nije ocijenio žalbene navode, niti je cijenio dokaze, kako to propisuje ZPP. Osporene presude su zasnovane na selektivnoj ocjeni dokaza i samo na tužiočevom iskazu. Pri tome, sudovi nisu cijenili ostale dokaze iz kojih je proizašla zajednica života parničnih stranaka. Apelantkinja u tom pravcu navodi da je na glavnoj raspravi predložila da se kao dokaz provede potvrda o prijavi boravka parničnih stranaka od 10. februara 2020. godine, iz koje se vidi da su parnične stranke bile prijavljene na istoj adresi u Austriji sve do razvoda braka. Prvostepeni sud je rješenjem odbio provođenje ovog dokaza, čime je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje. Apelantkinja smatra da nije bilo razloga da se taj dokaz odbije jer se radilo o „ključnom“ dokazu. Proizvoljnost u utvrđivanju činjenica apelantkinja uočava i u tome što redovni sudovi nisu utvrdili činjenicu koja se tiče apelantkinjinog doprinosa na ime izdržavanja njenog svekra. U vezi s tim je navela da je sporni ugovor teretan pravni posao kojim se tužilac obavezao da materijalno obezbijedi oca, da mu obezbijedi njegu i pažnju i sl. Međutim, apelantkinja navodi da spornim ugovorom ona nije bila izričito isključena od ugovorom preuzetih obaveza. Takođe navodi da je u spornom ugovoru navedeno da je tužilac oženjen. Kako je svekar umro tokom braka, apelantkinja smatra da sporne nepokretnosti predstavljaju bračnu imovinu. Predložila je da se apelacija usvoji.
b) Odgovori na apelaciju
10. Okružni sud i Osnovni sud su naveli da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne pravne razloge za odlučenje, pri čemu apelantkinjina prava u postupku ničim nisu povrijeđena. Predloženo je da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana ili da se odbije kao neosnovana.
11. Tužilac je sve apelacione prigovore osporio navodeći da su redovni sudovi naveli jasne razloge zašto sporne nepokretnosti ne predstavljaju zajedničku imovinu. Istaknuto je da je tokom postupka kao dokaz provedena tužba za razvod braka od 10. januara 2017. godine, što dokazuje da u tom trenutku nije postojala bračna zajednica jer su se međusobni odnosi parničnih stranaka poremetili i da apelantkinja nije mogla izvršavati obaveze iz spornog ugovora koji je zaključen u junu 2017. godine. V.Relevantni propisi
12. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. (1) Brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca. (2) Brak se zasniva na slobodnoj odluci muškarca i žene da zaključe brak, na ravnopravnosti bračnih supružnika, međusobnom poštovanju i uzajamnom pomaganju.
2. Razvod braka
Član 52. stav (1) (1) Bračni supružnik može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv.
IMOVINSKI ODNOSI
1. Imovina bračnih supružnika
Član 269.
Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.
Član 270. (1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene. (3) Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina. (4) Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava, ostvarena u toku trajanja braka zajednička je imovina. (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. (6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika. (7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.
2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika
Član 272. (1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. (2)Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela
Član 273. (1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. (2) U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. (3) Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supružnika u daljem sticanju. (4) Bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika (npr. unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu. (5) Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelantkinja ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
17. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
18. U vezi s procesnim prigovorom da je sud odbio da kao dokaz provede potvrdu o prijavi boravka parničnih stranaka na istoj adresi, koji apelantkinja smatra „ključnim dokazom“, kao i da su sudovi „samo cijenili tužiočev iskaz“, apelantkinja, u suštini, ukazuje na kršenje prava na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da činjenica da sud nije prihvatio dokaz jedne strane u postupku per se ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja na glavnoj raspravi dostavila potvrdu o prebivalištu tražeći da se provede kao dokaz. Odredbom člana 102 stav (1) ZPP-a propisano je da svaka stranka u svojim izlaganjima iznosi činjenice kojima obrazlaže svoje prijedloge, nudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda i izjašnjava se o navodima i dokazima suprotne strane. Prema stavu (2) istog člana, parnične strane tokom glavne rasprave mogu da iznose nove činjenice i da predlažu nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Apelantkinja je potvrdu o prebivalištu dostavila sudu tek na ročištu za glavnu raspravu, ali, kako je to sud obrazložio, nije pružila dokaz da potvrdu nije bila u mogućnosti da dostavi na pripremnom ročištu (vidi tačku 5 ove odluke). Iz navedenog slijedi zaključak da je Osnovni sud obrazložio zašto je, u smislu procesnih pravila, odbio provođenje tog dokaza, a to obrazloženje ne može da se ocijeni proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ne može da prihvati opravdanim prigovor da se radi o „ključnom dokazu“ za utvrđivanje postojanja bračne zajednice. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocjenom svih ostalih dokaza utvrdili da su parnične stranke živjele na istoj adresi u Austriji sve do razvoda braka iako bračna zajednica u relevantnom periodu nije postojala.
20. U odnosu na prigovor da su redovni sudovi cijenili samo tužiočev iskaz, Ustavni sud ni taj prigovor ne može da prihvati opravdanim. Iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud sproveo dokazni postupak u kojem je analizirao i cijenio dokaze koje su predložile parnične stranke. Okružni sud, koji je imao punu nadležnost da ispita sva činjenična i pravna pitanja, ispitao je žalbeni prigovor u vezi s proizvoljnom primjenom člana 8 ZPP-a ocijenivši ga neosnovanim (vidi tačku 6 ove odluke). U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je narušen princip ravnopravnosti stranaka kao segment prava na pravično suđenje.
21. U odnosu na prigovor o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). U odnosu na prigovor da sudovi nisu obrazložili odluke, Ustavni sud podsjeća da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi pravičnog suđenja, domaći sudovi u presudama moraju na odgovarajući način da navedu razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36 s daljnjim referencama).
22. Član 269 PZ-a propisuje da imovina bračnih supružnika može da bude posebna i zajednička, a član 270 propisuje šta čini posebnu, a šta zajedničku imovinu. Posebna imovina, u smislu člana 270 PZ-a, jeste ona imovina koju supružnik posjeduje u momentu zaključenja braka (stav 1), imovina data ženi u miraz (stav 2), te imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu (stav 7). Dobitak od igara na sreću (stav 3), imovinska dobit od autorskog i njemu srodnih prava ostvarena u toku trajanja braka je izričito propisana kao zajednička imovina (stav 4). Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika (stav 6).
23. U konkretnom slučaju sporno pitanje koje su redovni sudovi raspravljali jeste da li sporne nepokretnosti koje je tužilac stekao u braku, nakon očeve smrti, po osnovu spornog ugovora, čine njegovu posebnu imovinu u smislu člana 270 stav (7) PZ-a ili zajedničku imovinu u smislu člana 270 stav (5) PZ-a. Prema članu 270 stav (5) PZ-a, bračna imovina je ona koju su supružnici stekli „radom tokom bračne zajednice“. Zakonska definicija bračne imovine izričito navodi rad kao osnov sticanja imovine, što podrazumijeva svaku djelatnost bračnih supružnika kojom oni ostvaruju prihode odnosno pridonose povećanju svoje imovine. Imovina koju je jedan bračni supružnik stekao na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju explicite zakonom nije propisana kao zajednička imovina (član 270 PZ-a). Odredbom člana 273 stav (1) PZ-a propisano je da svaki supružnik može da zahtijeva da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. U tom slučaju sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o zaradi svakog bračnog supružnika već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje (član 273 stav 2 PZ-a). Dakle, radi se o činjeničnom pitanju koje se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju na osnovu dokaza parničnih stranaka. U konkretnom slučaju redovni sudovi su imali u vidu da je tužilac sporni ugovor zaključio šest mjeseci nakon što je sudu podnio tužbu za razvod braka u kojoj je naveo da su „odnosi parničnih stranaka trajno i teško poremećeni i da je zajednički život postao nepodnošljiv“ (član 52 stav 1 PZ-a). Sudovi su imali u vidu da je tužilac od 2014. godine plaćao izdržavanje za djecu jer parnične stranke nisu mogle da se dogovore oko izdržavanja zajedničke djece, kao i druge okolnosti koje apelantkinja relevantnim dokazima nije osporila. Imajući u vidu takve okolnosti, sudovi su obrazložili da je sporni ugovor zaključen u trenutku kada je zajednica života parničnih stranka faktički prestala, na osnovu čega su zaključili da sporna imovina ne predstavlja zajedničku imovinu parničnih stranka, već tužiočevu posebnu imovinu. Imajući u vidu odredbu člana 270 stav (5) PZ-a koja pretpostavlja rad supružnika u bračnoj zajednici u sticanju zajedničke imovine, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova ne uočava proizvoljnost jer, prema mišljenju Ustavnog suda, iz činjeničnih okolnosti koje su utvrdili redovni sudovi ništa ne ukazuje da je sporna imovina stečena radom parničnih stranaka u bračnoj zajednici.
24. Apelantkinjini prigovori da sudovi nisu utvrdili da li je ona doprinosila ispunjenju obaveza iz spornog ugovora su prigovori činjenične prirode. Ustavni sud zapaža da činjenično utvrđenje redovnih sudova apelantkinja tokom postupka nije osporila relevantnim prigovorima. U takvim okolnostima apelantkinja je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, bila u obavezi da dokaže svoj doprinos u ispunjavanju obaveza iz spornog ugovora kako bi dokazala da je sporna imovina stečena zajedničkim radom parničnih stranaka u bračnoj zajednici u smislu člana 270 stav (5) PZ-a. U vezi s prigovorima koji se tiču sadržaja spornog ugovora, Ustavni sud zapaža da je sporni ugovor proveden kao dokaz tokom postupka i da su ga redovni sudovi cijenili zajedno sa svim ostalim dokazima, a on nije mogao uticati na drugačije odlučenje redovnih sudova. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova ne uočava proizvoljnost u segmentima na koje je apelantkinja ukazala, niti bilo šta drugo što bi moglo uticati na poštovanje apelantkinjinog prava na pravično suđenje.
25. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. Apelantkinja smatra da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza utvrdili da sporne nepokretnosti ne predstavljaju zajedničku imovinu parničnih stranaka jer apelantkinja tokom postupka nije dokazala da je sporna imovina stečena zajedničkim radom parničnih stranaka u bračnoj zajednici u smislu člana 270 stav (5) PZ-a, pri čemu su apelantkinji tokom postupka bile pružene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić