Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2563/22 („Coca-Cola HBC B-H“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2563/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine, u predmetu broj AP-2563/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Coca-Cola HBC B-H“ d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Coca-

Cola HBC B-H“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 448630 21 Rev od 2. veljače 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Coca-Cola HBC B-H“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetničko društvo „Marić&Co“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 8. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 448630 21 Rev od 2. veljače 2022. godine. Apelantica je 9. lipnja 2023. godine dopunila apelaciju.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obvezana je apelantica da tužitelju (Kanton Sarajevo, Ministarstvo privrede), na ime duga, isplati novčani iznos određen u izreci prvostupanjske presude.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je tužitelj vlasnik vode, koja se nalazi u krugu apelantičinog pogona. Nadalje, utvrđeno je da je apelantica koristila tu vodu u razdoblju od 13. lipnja 2012. do 6. lipnja 2013. godine, bez zaključenog ugovora o koncesiji. Zatim, utvrđeno je da se apelantica obratila tužitelju sa zahtjevom za odobravanje koncesije 22. lipnja 2012. godine, te da je 6. lipnja 2013. godine zaključen ugovor o koncesiji između apelantice i tužitelja. Konačno, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, utvrđena je visina naknade za korištenje vode u određenom novčanom iznosu, koja je obračunata sukladno odredbi točke III Odluke o naknadi za eksploataciju vode na području Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odluka). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je Odluka zakonita u formalnom smislu, jer ju je donio nadležni organ u propisanoj formi i postupku, sukladno čl. 22., 24. i 25. Zakona o Vladi Kantona Sarajevo. Zatim je ukazao da, nasuprot apelantičinim navodima, na zakonitost u materijalno pravnom smislu Odluke ne utječe to što je u njenom uvodu naveden članak 24. Zakona o koncesijama. Pri tome, ukazao je da apelantica tijekom postupka nije dokazala da je točka III Odluke ukinuta, poništena ili stavljena izvan snage. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se naknada u konkretnom slučaju obračunava sukladno točki III Odluke. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelantičin prigovor da je tužitelj riješio njen zahtjev za koncesiju tek nakon godinu dana, nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom predmetu.

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je točka III Odluke nezakonita i da Vlada Kantona Sarajevo nema ovlaštenje da odlučuje o visini naknade za korištenje vode bez ugovora o koncesiji. Osim toga, apelantica se poziva i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Relevantni propisi

5. Odluka o naknadi za eksploataciju voda na području Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 29/12 od 10.7.2012. godine), koja je važila u vrijeme donošenja osporene odluke, objavljena na bosanskom jeziku, u relevantnom dijelu glasi:

III

Naknadu za korištenje vode u iznosu od 1,5 KM po m3 zahvaćene vode, ili 1,5% od ukupnog godišnjeg ostvarenog bruto prihoda eksploatacijom vode na području Kantona Sarajevo, obavezni su plaćati svi pravni subjekti (fizička i pravna lica, domaća i strana lica), koji su nosioci prava korištenja vode na području Kantona Sarajevo, ili će to postati, a koji nemaju zaključene ugovore o koncesijama za korištenje vode.

6. Zakon o Vladi Kantona Sarajevo - Prečišćen tekst (“Službene novine Kantona Sarajevo”, br. 24/03 - Prečišćen tekst, 38/13, 36/14 – Novi prečišćeni tekst i 37/14 - Ispravka). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Vladi Kantona Sarajevo - Prečišćeni tekst (“Službene novine KS”, broj 24/03) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke i kako je objavljen u službenim novinama jer nije objavljen na svim službenim jezicima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

VII - AKTA VLADE KANTONA

Član 22.

Vlada Kantona u ostvarivanju svojih nadležnosti utvrđenih ustavom donosi uredbe, odluke, rješenja i zaključke. Član 24.

Uredbom se uređuju najvažnija pitanja iz nadležnosti Vlade Kantona, bliže uređuju odnosi za provođenje zakona, obrazuju stručne i druge službe Vlade Kantona i utvrđuju načela za unutrašnju organizaciju organa uprave Kantona. Odlukom se uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade Kantona, daje saglasnost ili potvrđuju akta drugih organa ili organizacija i odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom. Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, kao i o drugim pojedinačnim pitanjima iz nadležnosti Vlade Kantona. Zaključkom se utvrđuju stavovi o pitanjima od značaja za provođenje utvrđene politike, uređuju unutrašnji odnosi u Vladi Kantona i određuju zadaci organima uprave i službama, kao i radnim tijelima Vlade Kantona. Zaključkom se odlučuje i u drugim slučajevima u kojima se ne donose druga akta. Član 25.

Uredbe i odluke Vlade Kantona objavljuju se u "Službenim novinama Kantona Sarajevo", a ostali akti Vlade ako je to u njima navedeno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Također, apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da članak

14. Europske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njenih protokola (vidi, Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2563/22 („Coca-Cola HBC B-H“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio