Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4086/22 (S. J.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4086/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4086/22, rješavajući apelaciju Senadina Jakupovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senadina Jakupovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 048182 22 Rev od 21. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senadin Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Ferid Mujagić advokat iz Bihaća, podnio je 31. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovini sud) broj 22 0 P 048182 22 Rev od 21. juna 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 048182 21 Gž od 7. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 22 0 P 048182 19 P od 10. oktobra 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 048182 22 Rev od 21. juna 2022. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu B. H. i „Final Group“ d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), na ime duga, solidarno isplate novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o poslovnoj saradnji. Navedenim ugovorom apelant je na prvotuženog prenio njegov osnivački udio u drugotuženom, dok se drugotuženi obavezao da za taj prenos apelantu u tri rate isplati novčani iznos naveden u obrazloženju presude. Zatim, utvrđeno je da su po navedenom ugovoru apelantu isplaćene dvije rate, dok je drugotuženi treću ratu uplatio na račun privrednog društva („Čelebija“ d.o.o. Sanski Most) u kojem je apelant direktor i osnivač. Takođe, utvrđeno je da treća rata nije evidentirana u poslovnim knjigama navedenog privrednog društva kao njegovo potraživanje, niti je praćena bilo kakvim finansijskim dokumentom, odnosno da nije vraćena drugotuženom. Pri tome, utvrđeno je da je uplatom treće rate u cijelosti isplaćen dug po navedenom ugovoru o poslovnoj saradnji.

3. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 305. Zakona o obligacionim odnosima propisano da je ispunjenje punovažno i kada je izvršeno trećem licu, ako ga je povjerilac naknadno odobrio ili ako se njime koristio. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su tuženi u cijelosti ispunili njihovu obavezu prema apelantu po ugovoru o poslovnoj saradnji. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su tuženi dokazali da su ispunili obavezu prema apelantu, koja je dijelom izvršena apelantu, a dijelom pravnom (trećem) licu. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je apelant kao povjerilac obaveze, zakonski zastupnik i osnivač tog trećeg lica, iz čega proizlazi da je znao za uplatu treće rate na račun tog privrednog društva, te da se tome nije protivio. Takođe, po ocjeni tog suda, treće lice izvršenu uplatu nije knjižilo kao svoje potraživanje, niti je uplatu vratilo, iz čega proizlazi da se apelant koristio tom uplatom.

4. Apelant se pozvao na povredu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da nikada nije odobrio niti se koristio uplatom koju je drugotuženi uplatio na račun privrednog društva u kom je osnivač i direktor.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je isplaćen dug po ugovoru o poslovnoj saradnji i to uplatom dvije rate apelantu, te uplatom treće rate na račun trećeg lica, kojom uplatom se apelant kao povjerilac obaveze koristio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

8. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4086/22 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio