Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/22 (M. B.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2766/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2766/22, rješavajući apelaciju Mahira Bećirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mahira Bećirovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 512617 18 Rsž od 28. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mahir Bećirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 19. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 512617 18 Rsž od 28. aprila 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 7. maja 2018. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Vindija d.o.o. Sarajevo) da apelantu, na ime potraživanja iz radnog odnosa, isplati određene novčane iznose, dok je u preostalom dijelu, apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju odluke, Općinski sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog do novembra 2015. godine, kada mu je ugovor o radu otkazan. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBIH propisano da zaposlenik ima pravo na povećanu platu za rad na dane sedmičnog odmora kao i za rad u dane praznika. Sud je također naveo da iz nalaza vještaka proizlazi da je apelant radio na dane državnih praznika i da mu tuženi nije isplatio naknadu u skladu sa navedenim odredbama. Stoga je utvrdio da apelantu pripadaju povećani iznosi plate. Pri tome, Općinski sud je ukazao da apelantu ne pripada iznos veći od dosuđenog, jer je apelant tužbenim zahtjevom navedenu naknadu tražio dva puta po istom osnovu, pa bi dosuđivanjem ukupnog iznosa, kako to apelant traži, došlo do dvostruke isplate. Općinski sud je dalje istakao da je odredbom člana

14. Pravilnika o radu tužene propisano da puno radno vrijeme zaposlenika traje 40 sati u sedmici, kao i da radna sedmica zaposlenika zavisno od vrste poslova koje obavlja, traje pet ili šest radnih dana i da raspored utvrđuje direktor društva, posebnom odlukom. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tuženi donio odluku kojom je apelantovu radnu sedmicu rasporedio na šest dana. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je apelantu subota redovan radni dan te da mu po ovom osnovu ne pripada razlika za isplatu za rad u dane vikenda. Takođe, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza, posebno iz izjava apelanta i svjedoka, proizilazi da je apelant za potrebe prevoza na posao i sa posla koristio službeno vozilo, zbog čega je neosnovan njegov zahtjev za naknadu tih troškova.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je, između ostalog, naveo da su u prvostepenom postupku provedena vještačenja putem vještaka finansijske i saobraćajne struke, te da je prvostepeni sud, na temelju svih činjenica, nalaza i mišljenja i ostalih provedenih dokaza djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, dalje je istakao da je prvostepeni sud pravilno dosudio apelantu razliku plaća bez poreza na dohodak, jer zaposlenik nema aktivnu legitimaciju da potražuje isplatu poreza na dohodak, a ni poslodavac nije pasivno legitimisan za takav zahtjev, jer je odlučivanje o tome u nadležnosti upravnog postupka. U vezi s tim, sud je istakao da porez na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac u smislu odredbe člana 27. stav 2. Zakona o porezu na dohodak i da je to prihod FBiH, koji ne pripada apelantu. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogriješio kada je odbio njegov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa jer je prvostepeni sud za svoju odluku dao dovoljne i jasne razloge. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo i odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utiču na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/22 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio