Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3090/22 (M.H.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3090/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3090/22, rješavajući apelaciju M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. H. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 102379 22 Mož 2 od 14. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Edin Felić advokat iz Bihaća, podnijela je 4. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 102379 22 Mož 2 od 14. jula 2022. godine.

2. A. N. (u daljnjem tekstu: protivpredlagateljica) je 15. februara 2018. godine podnijela Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) prijedlog za izvršenje protiv apelanticinog supruga, kao izvršenika, na osnovu izvršne isprave, radi naplate novčanog potraživanja, predlažući izvršenje na nekretninama izvršenika. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju 3. decembra 2018. godine.

3. Zaključkom Općinskog suda od 30. septembra 2019. godine apelantica, kao treće lice, je upućena da pokrene parnicu protiv A. N., radi utvrđenja da joj kao suvlasniku pripada ½ navedenih nekretnina i da je izvršenje na njima nedozvoljeno.

4. Rješenjem Općinskog suda od 30. marta 2021. godine odbijen je kao nesnovan apelanticin prijedlog za određenje mjere osiguranja na konkretnim nekeninama.

5. Rješenjem Kantonalnog suda od 6. jula 2021. godine apelanticina žalba je uvažena, prvostepeno rješenje je ukinuo i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. Rješenjem Općinskog suda od 23. marta 2022. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin prijedlog za određenje mjere osiguranja postojećeg upisa prava suvlasništva i suposjeda upisane u apelanticinu korist na konkretnim nekretninama, te da se odloži izvršenje kod Općinskog suda. U obrazloženju rješenja Općinski sud je odredbom člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se mjera osiguranja može odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelantica učinila vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava u ovoj pravnoj stvari, ali nije dokazala drugi kumulativni uslov odnosno „opasnost da bez takve mjere protivnik osiguranja može spriječiti i znatno otežati ostvarenje potraživanja“. Naime, Općinski sud je istakao, da je izvršni postupak koji je prethodio ovom postupku prekinut i da se ne može nastaviti dok se ovaj postupak pravomoćno ne završi. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je konkretni postupak pokrenut samo da bi apelantica odugovlačila vođenje izvršnog postupka.

7. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

8. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je apelantica protiv protivpredlagateljice i svog supruga (u daljnjem tekstu: protivpredlagatelj) podnijela tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da nekretnine koje su obuhvaćene prijedlogom za izdavanje privremene mjere / mjere osiguranja predstavljaju bračnu stečevinu nje i protivpredlagatelja sa dijelom ½ i da nije dopušteno izvršenje na ½ tih nekretnina u izvršnom postupku koji se vodi kod prvostepenog suda u korist protivpredlagateljice. Dalje je naveo da je apelantica uz tužbu predložila donošenje mjere osiguranja koja se odnosi na odgodu izvršenja koji se vodi pred prvostepenim sudom. Sud je istakao je da je prvostepeni sud odbio apelanticin prijedlog jer nije dokazala postojanje uvjeta iz člana 269. ZPP, odnosno da posebno nije dokazala postojanje opasnosti da bi bez predložene mjere osiguranja protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje svog potraživanja. Osim toga, sud je istakao da je prvostepeni sud saslušao protivpredlagateljicu u svojstvu parnične stranke te je ocjenom njenog iskaza i drugih izvedenih dokaza utvrdio da je apelantica učestvovala i zajedno sa protivpredlagateljem posudila novac od protivpredlagateljice te da su oni zajedno molili punomoćnika protivpredlagateljice da ne pokreće izvršni postupak.

9. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Naime, apelantica tvrdi da je protivpredlagatelj bez njenog znanja i saglasnosti zaključio sa protivpredlagateljicom ugovor o hipoteci na nekretninama koje predstavljaju bračnu stečevinu, međutim nije dokazala niti je učinila vjerovatnim osnovanost donošenja mjere osiguranja u smislu odgode izvršenja koje se vodi pred prvostepenim sudom. Nasuprot tome, protivpredlagateljica je pred prvostepenim sudom dala svoj iskaz u svojstvu parnične stranke pa je pravilan stav prvostepenog suda da prijedlog za donošenje mjere osiguranja i odgodu izvršenja nije osnovan. Ovo zbog toga što je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica učestvovala sa protivpredlagateljem u pozajmljivanju novca od protivpredlagateljice. Kantonalni sud je istakao da je cilj mjere osiguranja zaštita interesa vjerovnika odnosno apelantice, međutim ona osim pismenih isprava nije izvela nikakve druge dokaze radi opravdanja predložene mjere osiguranja.

10. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je Kantonalni sud proizvoljno cijenio izvedene dokaze.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba)).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilan stav prvostepenog suda da apelantica, na kojoj je bio teret dokazivanja, nije dokazala činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala svoj prijedlog za donošenje mjere osiguranja. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3090/22 (M.H.) | Sudska praksa | Aktio