Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1797/21 (T. B.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državni službenik
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1797/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1797/21, rješavajući apelaciju Tanje Burić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Burić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 Rs 000619 18 Rsž od 4. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tanja Burić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarske Dubice, koju zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnijela je 22. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 79 0 Rs 000619 20 Rev od 24. februara 2021. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 Rs 000619 18 Rsž od 4. avgusta 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3847/20 od 10. novembra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je osporena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Apelantica je 1. decembra 2015. godine podnijela tužbu protiv tužene Opštine Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa, zbog prestanka radnog odnosa uslijed razrješenja sa dužnosti načelnika odjeljenja za stambeno-komunalne poslove (u daljnjem tekstu: načelnik odjeljenja).
4. Presudom Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 Rs 000619 17 Rs od 18. jula 2018. godine poništena su kao nezakonita rješenja organa tužene – Skupštine opštine (u daljnjem tekstu: SO) od 22. juna 2015. godine kojim je apelantica razriješena dužnosti načelnika odjeljenja. Također su poništena rješenja načelnika tužene od 24. juna 2015. godine i od 4. avgusta 2015. godine kojima je apelantici prestao radni odnos u opštinskoj upravi i odbijen njen prigovor, kao i rješenje Odbora za žalbe tužene od 14. septembra 2015. godine kojim je odbijena apelantičina žalba izjavljena protiv drugostepenog rješenja (stav 1. izreke). Stavom 2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da se naloži tuženoj da je vrati na rad i da je rasporedi na poslove radnog mjesta načelnika odjeljenja. Stavom 3. izreke apelanticina tužba je odbačena kao neblagovermena u dijelu za isplatu neisplaćenih plata za periode i u iznosima definisanim tač. 3.1 do 3.16 izreke presude i u dijelu kojim je tražila da joj tužena poveže radni staži prijavom na evidenciju Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) i Fonda zdravstvenog osiguranja (u daljnjem tekstu: Fond ZO) za navedeni period.
5. U obrazloženju, Osnovni sud je, između ostalog, obrazložio da apelantica nije razriješena dužnosti zbog isteka mandata, već zbog promjene skupštinske većine. Osnovni sud je ukazao da je odlučna činjenica za primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju status apelantice tj. da li je u vrijeme donošenja spornih odluka organa tužene imala status službenika u opštinskoj upravi ili ne. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbe čl. 1. i 111. stav 2. tačka 2. Zakona o lokalnoj samoupravi (u daljnjem tekstu: ZLS), prema kojima „načelnik odjeljenja“ ima status službenika. S obzirom da je apelantica imala status službenika u opštinskoj upravi, obrazloženo je da joj mandat u smislu člana 111b. stav 1. ZLS traje određeno vrijeme, odnosno dok traje mandat saziva skupštine koja ju je izabrala. U pogledu osporenih rješenja, Osnovni sud je zaključio da su sporna rješenja nezakonita, jer mandat saziva SO koja je apelanticu izabrala na mjesto načelnika odjeljenja nije prestao. Naime, SO je konstituisana 5. decembra 2012. godine, iz čega proizlazi da joj je mandat trebao trajati do decembra 2016. godine. Stoga je Osnovni sud zaključio da nisu bili ispunjeni uslovi za prestanak apelantičinog mandata načelnika odjeljenja. Imajući u vidu odredbe člana 111b. st. 1. i 3, člana 147. stav 1. ZLS, člana 58. Statuta tužene i člana 113. Poslovnika o radu SO, Osnovni sud je zaključio da su osporena rješenja nezakonita jer ne sadrže niti jedan od razloga propisanih navedenim odredbama, tj. jer se temelje na činjenici da je apelantičin mandat prestao „zbog promjene skupštinske većine“.
6. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica tužbu sudu podnijela 1. decembra 2015. godine, a preinačila je 7. marta 2018. godine. Stoga je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu neisplaćenih plata, povezivanja radnog staža i uplate doprinosa Fondu PIO i Fondu ZO neblagovremen. Također je ukazao da se isplata razlike plate i doprinosa cijeni u odnosu na vrijeme kada je povreda tog prava iz radnog odnosa počinjena, odnosno kada je apelantica saznala za tu povredu. Općinski sud je ukazao da je apelantica tužbu za isplatu neisplaćenih plata kao i uplatu doprinosa za navedeni period bila dužna podnijeti po okončanju postupka interne zaštite u rokovima propisanim odredbom čl. 152. i 151. ZLS, tj. u roku od 30 dana od dospjelosti svakog pojedinog iznosa neisplaćenih plata, što je propustila učiniti. Osim toga, budući da se apelantica odrekla tužbenog zahtjeva kojim je tražila da je tužena vrati i rasporedi na poslove koje je obavljala prije razriješenja sa dužnosti, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 181. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, presuda na osnovu odricanja) njen tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio.
7. Presudom Okružnog suda broj 79 0 Rs 000619 18 Rsž od 4. avgusta 2020. godine, apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu 3. izreke prvostepene presude. Također, žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena i u stavu 2. izreke. Dalje, povodom žalbe tužene i postupajući po službenoj dužnosti, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojom je poništeno rješenje SO od 22. juna 2015. godine, kojim je apelantica razriješena dužnosti načelnika odjela tako što je tužba apelantice u tom dijelu odbačena kao nedopuštena. Također, prvostepena presuda je ukinuta i u dijelu kojim su poništena rješenja načelnika od 24. juna i 4. avgusta 2015. godine i rješenje Odbora za žalbe od 14. septembra 2015. godine, tako što je tužba apelantice u tom dijelu odbačena kao neblagovremena.
8. U odnosu na odbacivanje tužbe u dijelu koji se tiče apelantičinog razrješenja, Okružni sud je, između ostalog, ukazao da je članom 148. st. 2. i 4. ZLS propisano da službenik ima pravo na podnošenje tužbe i pokretanje postupka protiv odluke SO koju smatra nezakonitom, ali pod uslovom da je prethodno podnio žalbu Odboru za žalbe. Imajući ovo u vidu, kao i činjenicu da je apelantica tužbom tražila da se utvrdi ništavost odluke SO od 22. juna 2015. godine kojom je razriješena dužnosti načelnika odjeljenja, Okružni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da se prije podnošenja tužbe obraćala Odboru za žalbe povodom ovog pitanja. Zbog toga je u tom dijelu njenu tužbu odbacio kao nedopuštenu.
9. Okružni sud je dalje, u vezi sa zahtjevom za isplatu plata i doprinosa za utužene periode navedene u izreci presude prvostepenog suda, ukazao na sadržaj odredbe člana 118. st. 2. ZOR, kojom su regulisani rokovi za podnošenje tužbe sudu. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica propustila propisane rokove za podnošenje tužbe u tom dijelu (vidi, tačka 6. ove odluke), pa je u tom dijelu apelanticinu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda. Osim toga, sud je dalje ocijenio neosnovanim i žalbeni navod tužene da je apelantičin zahtjev za vraćanje na rad i raspored na poslove načelnika odjeljenja, trebalo odbaciti „zbog litispendencije“. Naime, kako je sud obrazložio, odricanje od tužbenog zahtjeva u smislu člana 181. stav 1. ZPP, predstavlja tužiteljevu jednostranu parničnu radnja kojom se odriče prava na sudsku zaštitu, kako je to apelantica učinila, pa je u tom smislu obaveza suda da donese presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 79 0 Rs 000619 20 Rev od 24. februara 2021. godine apelanticina revizija je odbačena zato što ne ispunjava uslove dopuštenosti iz čl. 237. stav 2. ZPP i 237. st. 3. i 4. ZPP. Ukazano je i da pozivanje apelantice na odluku Vrhovnog suda od 25. jula 2013. godine nije dokaz različite prakse sudova.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i pred redovnim sudovima, a naročito navodi da se osporene odluke, u dijelu kojim je njen tužbeni zahtjev odbijen ili odbačen, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ističe da uskraćivanje prava službeniku na sudsku zaštitu nije uslovljeno obraćanjem radnika poslodavcu, jer takvu zakonsku odredbu, kako navodi, ne propisuje ni ZLS niti ZOR. Apelantica je dalje ukazala na različitu praksu sudova u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. U vezi s tim ukazuje na odluku sudova u predmetu broj 79 0 Rs 002095 18 Rsž tužitelja P. K. protiv tužene, u kojem je utvrđeno da su pravni akti tužene nezakoniti. Smatra da ovo ukazuje na „potpunu pravnu nesigurnost u pogledu primjene materijalnog prava“. Također, apelantica smatra da su sudovi bili dužni cijeniti tužbeni zahtjev u dijelu isplate neisplaćenih plata, povezivanja radnog staža i uplate doprinosa u odnosu na vrijeme kada je povreda tog prava iz radnog odnosa učinjena, odnosno kada je apelantica za istu saznala. Osim toga, apelantica se pozvala i na odluku Vrhovnog suda od 25. jula 2013. godine, smatrajući da ta odluka pokazuje različitu praksu suda u istim slučajevima, čime se krši princip pravne sigurnosti.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U vezi s apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama, pozivajući se na relevantne propise odredbe ZLS, ZOR i ZPP, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naročito argumentirano obrazložili da je, u okolnostima konkretnog slučaja, sudska zaštita prava iz radnog odnosa uslovljena prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu, u ovom slučaju – tuženoj. Redovni sudovi su također dali jasno i eksplicitno obrazloženje zbog čega su o blagovremenosti apelantičinog tužbenog zahtjeva odlučivali u vezi sa podneskom, odnosno preinakom tužbe koju je sudu dostavila 7. marta 2018. godine. Također, Ustavni sud ističe da presuda Vrhovnog suda od 25. jula 2013. godine, na koju se apelantica poziva uz tvrdnju da ona pokazuje navodnu pravnu nesigurnost, nije dostavljena uz apelaciju. Stoga se Ustavni sud o njoj ne može očitovati, ali zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svog rješenja dao odgovor na to pitanje (vidi, tačka 10. ove odluke). Stoga, niti jedan ovih apelantičinih navoda ne može voditi zaključku da su odlučenja sudova proizvoljna ili „očigledno nerazumna“ i da je zbog toga prekršeno pravo na pravično suđenje. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.
16. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić