Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2411/22 (S. S.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2411/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-2411/22, rješavajući apelacije koje je podnijela Seada Slinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Seada Slinić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019742 20 Uvp 2 od 18. aprila 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Seada Slinić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 28. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019742 20 Uvp 2 od 18. aprila 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2411/22.
2. Apelantica je 12. jula 2022. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019742 20 Uvp 2 od 18. aprila 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2653/22.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu odluku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2411/22.
Činjenice
4. Rješenjem urbanističko-građevinskog inspektora Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: inspektor) od 6. marta 2013. godine apelantici kao investitoru je naređeno da u roku i na način određen u izreci poruši izgrađenu metalnu ogradu. Zaključkom inspektora od 15. jula 2013. godine utvrđeno je da je rješenje od 6. marta 2013. godine postalo izvršno 29. marta 2013. godine i da se dozvoljava njegovo izvršenje.
5. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo od 6. decembra 2013. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv navedenog zaključka.
6. Presudom Kantonalnog suda od 18. augusta 2017. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv navedenog rješenja, a presudom istog suda od 18. aprila 2022. godine odbijen je i apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude.
7. U obrazloženju te odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da apelantica nije postupila u skladu s nalogom iz rješenja od 6. marta 2013. godine. Slijedom toga, inspektor je, shodno odredbama čl. 267. i 275. stav (1) Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), donio zaključak od 15. jula 2013. godine da je navedeno rješenje postalo izvršno i da se dozvoljava njegovo izvršenje. Kantonalni sud je ukazao da se u postupku administrativnog izvršenja može izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, ali da se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava shodno odredbama člana 277. ZUP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se apelanticini prigovori, koje je iznijela u zahtjevu za vanredno preispitivanje, odnose na pravilnost rješenja koje je predmet izvršenja. S obzirom na to, naveo je da se takvi prigovori, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, ne mogu isticati u postupku izvršenja, te da su bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari.
Apelacioni navodi
8. U navedenim apelacijama apelantica se pozivala na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica ističe da joj je nezakonito naloženo da ukloni spornu ogradu „koja ne predstavlja smetnju drugim susjedima“ jer je postavljena na objektu i zemljištu u njenom vlasništvu.
9. Međutim, Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te je shodno pravilu iura novit curia ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacije, kao i osporenih odluka, apelaciju treba ispitati s aspekta prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi samo formalno utvrdili da su upravni akti donijeti u skladu sa ZUP-om, bez upuštanja u njihovu pravnu valjanost.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U vezi s navodima apelacije koji pokreću pitanje kršenja prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o apelanticinom pravu na imovinu, te da odluka kojom joj je naloženo uklanjanje ograde predstavlja miješanje u to pravo. Dalje, Ustavni sud zapaža da je to miješanje propisano „zakonom“, s obzirom na to da je osporena odluka zasnovana na relevantnim odredbama ZUP-a i da služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je dosljedna primjena propisa o građenju, radi zaštite vladavine prava. Također, Ustavni sud zapaža da je miješanjem u to apelanticino pravo uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelanticinog prava na imovinu, odnosno da na apelanticu nije prebačen pretežak teret. Naime, u konkretnom slučaju uopće nije preispitivana pravilnost rješenja kojim je naloženo uklanjanje ograde, niti je apelantica to rješenje osporila nakon njegovog donošenja, iako je za to imala priliku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić