Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/21 (OKI d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1954/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1954/21, rješavajući apelaciju koju je podnio OKI d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio OKI d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 017508 20 Rev od 18. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. OKI d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Eterović d.o.o. Sarajevo, podnio je 4. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 017508 20 Rev od 18. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 017508 19 Pž od 19. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 017508 18 Ps od 17. januara 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda apelant je obavezan da tužiocu („Magros-Metal“ d.d. Sarajevo), na ime duga, isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da tužilac u konkretnom postupku potražuje isplatu duga na ime zakupnina za period od oktobra 2004. godine do maja 2012. godine. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su tužilac i apelant 1. novembra 1996. godine zaključili Ugovor o najmu i korišćenju poslovnog i skladišnog prostora (u daljnjem tekstu: ugovor o najmu) na period od 1. novembra 1996. godine do 1. novembra 1999. godine. Ovaj ugovor je produžen aneksom ugovora o najmu na period do 1. novembra 2001. godine. Također je utvrđeno da je u postupku, koji se pred Općinskim sudom vodio pod brojem Ps 133/03-A i koji je tužilac pokrenuo protiv apelanta takođe radi isplate duga na ime zakupnine za drugi period, Općinski sud donio presudu od 10. novembra 2005. godine u kojoj je utvrđeno da je sporni zakup prećutno obnovljen. Naime, kako je u toj presudi navedeno, apelant je nakon 1. novembra 2001. godine nastavio koristiti nekretnine koje su predmet ugovora u najmu, a tužilac se tome nije protivio. Apelant je tom presudom obavezan da tužiocu isplati dug na ime zakupnine za period od avgusta 2001. godine do septembra 2004. godine. Također je utvrđeno da je apelant ove nekretnine napustio u septembru 2018. godine.
3. Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantovu tvrdnju da je on izjavom od 1. novembra 2001. godine (u daljnjem tekstu: sporna izjava) raskinuo ugovor o najmu jer apelant nije dokazao da je tužilac primio spornu izjavu i da je upoznat sa njenim sadržajem. Osim toga, Općinski sud je ukazao da iz sporne izjave, koja je kao dokaz pročitana u postupku, proizlazi da apelant obavještava tužioca da „ugovorenu zakupninu ne namjerava ubuduće plaćati i da nema namjeru vratiti predmet zakupa, jer je na navedenom zemljištu izgradio sopstveni objekat u koji je uložio sopstvena sredstva“. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je apelant koristio navedene nekretnine u utuženom periodu na osnovu ugovora o najmu, te da nije dokazao da je ugovor u tom periodu raskinut. Stoga je, primjenom odredaba čl. 17., 124., 567. i 583. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, dok je tužiteljeva žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se tiče datuma početka toka zatezne kamate, kako je to detaljno navedeno u izreci te presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, u relevantnom dijelu, naveo da je neosnovano apelantovo osporavanje ugovora o najmu „kod činjenice da svaka ugovorna strana ugovor može u svako doba raskinuti i otkazati u smislu člana 124. ZOO“. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je ovo učinio na zakonit način, te da je prvostepeni sud pravilno smatrao da tužilac nije obaviješten o apelantovoj izjavi o raskidu ugovora o najmu. Kantonalni sud je istakao da je apelant zanemario činjenicu da u ovom, ali i u parničnom postupku u kojem je donesena presuda Općinskog suda od 10. novembra 2005. godine, apelant nije dokazao svoj navod da je raskinuo ugovor o najmu. Stoga u konkretnom slučaju nisu mogle biti primijenjene odredbe člana 28. ZOO na koje se apelant poziva. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant odbijao plaćati račune za zakupninu, te da je kao razlog naveo da je u toku postupak u predmetu broj Ps 133/03-A, a zatim da tužioca ne smatra legitimnim licem za naplatu zakupnine. Općinski sud je naveo da to „svakako nije dokaz o raskidu ugovora o najmu“. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da u prvostepenom postupku nije proveden dokaz da je sporna izjava dostavljena tužiocu, što bi bio uslov za valjanost raskida ugovora o najmu u konkretnom slučaju. Apelant, naime, o tome nije dostavio bilo kakav dokaz, kao što je potvrda pošte o predaji preporučene pošiljke, izvod iz izlaznog protokola ili pismena potvrda o prijemu pošiljke. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da činjenica da apelant nije napustio sporne nekretnine sve do 2018. godine, što je potvrdio i apelantov zakonski zastupnik (E. O., apelantov direktor i vlasnik u relevantnom periodu), potvrđuje da apelant nije „ozbiljno izrazio volju za raskidom ugovora o najmu“.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, u relevantnom dijelu, naveo da apelant neosnovano ističe da drugostepeni sud nije cijenio sve njegove žalbene navode u kojima je, između ostalog, tražio da se cijeni i odgovor na tužbu kojim „iskazuje“ da je raskinuo ugovor o najmu, te da nije „dovoljno cijenjena“ ni sporna izjava. Naime, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, zaključio da su u konkretnom slučaju ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz kojih proizlazi osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva. Pri tome, drugostepeni sud je dao jasne i potpune razloge za svoju odluku, pa te razloge u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka odluke pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je ugovor o najmu otkazao spornom izjavom, te da, sve i da nije uspio da dokaže da je navedena izjava dostavljena tuženom, takva izjava mu je „van svake sumnje dostavljena putem suda u ovoj parnici“.
Relevantni propisi
7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11), koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza
Član 17. (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. […]
Izjava volje
Član 28. (1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
ZAKUP
Pojam
Član 567. (1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. […]
Plaćanje zakupnine
Član 583. (1) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mestu gdje je stvar predata zakupcu. […]
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.b ), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dovoljno obrazložili zaključak da apelant nije dokazao da je, u smislu relevantnih odredaba ZOO, raskinuo ugovor o najmu. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto nisu osnovani apelantovi prigovori izneseni u tom pravcu, posebno kod činjenice da apelant nije napustio sporne nekretnine sve do 2018. godine, što apelant nije ni osporavao. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Takođe, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić