Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2651/21 (Z. O.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Invalidnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 2
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2651/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2651/21, rješavajući apelacije Zdravka Ostojića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije Zdravka Ostojića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006214 17 U od 17. svibnja 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Zdravku Ostojiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Zdravka Ostojića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006214 17 U od 17. svibnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zdravko Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 23. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006214 17 U od 17. svibnja 2021. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-771/15 od 10. veljače 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2651/21.
2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 7. svibnja 2022. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 U 006214 21 Uvp od 1. travnja 2022. godine te protivprethodno navedenih odluka. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1578/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom postupku, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2651/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 16. lipnja 2022. godine zatraženo je od Vrhovnog suda i Ministarstva da dostave odgovore na apelaciju (u predmetu broj AP-2651/21). Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 14. srpnja 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
6. Rješenjem Općinske službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-43-278/06 od 14. studenog 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IV. skupine s 80 % vojnog invaliditeta, po osnovi povreda i oboljenja zadobivenih kao pripadnik HVO-a, s pravom na osobnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom.
Osporeni postupak
7. Rješenjem Ministarstva po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na invalidninu, zaključno s danom donošenja rješenja.
8. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je predmet osobne invalidnine uputilo Liječničkom povjerenstvu Kantonalnog instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Liječničko povjerenstvo) radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih povjerenstava izdanih u postupku priznavanja svojstva RVI. Ukazano je da je Liječničko povjerenstvo donijelo nalaz i mišljenje 28. svibnja 2016. godine, u kojem je navedeno da je apelantov vojni invaliditet ispod 20 %. Ministarstvo je dalje navelo da je Liječničko povjerenstvo, postupajući po apelantovom prigovoru, donijelo novi nalaz i mišljenje od 9. studenog 2016. godine kojim je potvrdilo stupanj apelantovog vojnog invaliditeta. Ministarstvo je istaknulo da je Liječničko povjerenstvo dalo ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta s listom procenata. S obzirom na to da je utvrđeno da je invaliditet ispod 20 %, ukazano je da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) za daljnje priznavanje svojstva RVI.
9. Apelant je 9. ožujka 2017. godine Vrhovnom sudu podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva. Presudom Vrhovnog suda, donesenoj na javnoj sjednici, u prisutnosti apelantovog punomoćnika i u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, odbijena je apelantova tužba. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je održao javnu raspravu na koju nije pristupio uredno obaviješteni zakonski zastupnik tuženog. Dalje je naveo da je Liječničko povjerenstvo, postupajući po apelantovom prigovoru, donijelo nalaz i mišljenje u kojem je dalo potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika, a na temelju medicinske dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta. Vrhovni sud je također ukazao da je odbio apelantov prijedlog da se provede novo medicinsko vještačenje po ovlaštenom vještaku medicinske struke jer poslove medicinskog vještačenja liječničkih povjerenstavaobavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja.
10. Rješenjem Vrhovnog suda odbačen je kao nedozvoljen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao i u upravnom sporu. Naročito, osporava nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva i navodi da stajališta liječnika nisu valjano obrazložena. U svezi s tim, smatra da je sud bio dužan odrediti novo medicinsko vještačenje, koje je apelant predložio u tužbi i na javnoj raspravi, jer je apelant ukazao na nedostatke u nalazu i mišljenju Liječničkog povjerenstva. Dalje navodi da mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora, te „da je Vrhovni sud propustio održati javnu raspravu, odnosno provesti dokaze i sam utvrditi činjenično stanje“. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek jer je sud „paušalno odlučio o navodima apelanta i nekritički prihvatio kao istinite navode službenih tijela“. Također, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud i Ministarstvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17 i 29/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak i 70/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. stavak (1)
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
14. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8. stavak (1)
Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
15. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
17. U konkretnom slučaju apelant je u roku koji je propisan u članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda osporio i rješenje Vrhovnog suda od 1. travnja 2022. godine (predmet broj AP-
1578/22). Budući da je navedenim rješenjem apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke odbačen kao nedozvoljen, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija u predmetu broj AP-2651/21 podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
b) U odnosu na osporene odluke
21. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje spora. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da apelant, u biti, ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti strana u postupku, kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na apelantov prijedlog, održao javnu raspravu, te da je osporenu odluku donio na javnoj sjednici, u prisutnosti apelantovog punomoćnika. Dakle, proizlazi da je apelant nesporno imao priliku sudjelovati u postupku, odnosno da neutemeljeno prigovara da mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima, tj. da mu je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
22. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava odnose i na način na koji su organ uprave i sud utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ukoliko se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Vrhovnog suda i Ministarstva slijedi da je na temelju nalaza i mišljenja Liječničkog povjerenstva, te u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, donesena odluka da apelantu prestaje svojstvo RVI. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Također, taj sud je detaljno obrazložio zašto je odbio apelantov prijedlog za dodatno vještačenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u više predmeta razmatrao identične apelacijske navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
1279/21 od 2. studenog 2022. godine, toč. 5. i 11., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.c)U odnosu na suđenje u razumnom roku
25. Opravdanost duljine postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
26. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje od 10. veljače 2017. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 17. svibnja 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao četiri godine i tri mjeseca, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radilo se o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
27. Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje po službenoj dužnosti, a da je Vrhovni sud u upravnom sporu odluku donio četiri godine i dva mjeseca nakon podnošenja tužbe. Ustavni sud ističe da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, za što ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66., i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.d)Naknada nematerijalne štete
29. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 300,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
30. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
31. U svezi s navodima o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultirao odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su i ti apelantovi navodi neutemeljeni.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak trajao četiri godine i tri mjeseca, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred Vrhovnim sudom, pred kojim je postupak trajao četiri godine i dva mjeseca, a taj sud u odgovoru na apelaciju nije o tome ponudio bilo kakve objektivne i prihvatljive razloge.
33. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti da su Ministarstvo i Vrhovni sud postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
34. Nema povrede ni prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
35. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman