Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1668/21 (DŽ.P.)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1668/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-1668/21, rješavajući apelaciju DŽ. P., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio DŽ. P. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 684911 21 Kž2 od 4. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 684911 21 K2 od 15. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sabina Hota Ćatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 684911 21 Kž 2 od 4. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 684911 21 K2 od 15. jula 2020. godine.
2. Apelant, koji je po zanimanju notar, notarski je obradio i sačinio punomoć 17. septembra 2008. godine, kojom je R. H. (u daljnjem tekstu: oštećena) opunomoćila svog sina, H. R. (u daljnjem tekstu: H. R.), da u njeno ime može poduzimati sve potrebne faktičke i pravne radnje za prodaju njenog stana, detaljno opisanog u punomoći (u daljnjem tekstu: sporni stan). Punomoć je sadržavala i ovlaštenje da H. R. može „zasnovati hipoteku na spornom stanu u korist banke po izboru kupca u cilju isplate ugovorene kupoprodajne cijene.“
3. Općinski sud je, nakon ponovljenog postupka, donio presudu broj 65 0 K 684911 21 K2 od 15. jula 2020. godine, kojom je apelanta proglasio krivim što je radnjama opisanim u izreci presude, postupajući suprotno članu 80. st. 1. i 2. Zakona o notarima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o notarima) počinio krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Sud je utvrdio da je apelant, kao službena osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine, povredom propisa i propuštanjem dužnosti nadzora, očito nesavjesno postupio u vršenju dužnosti. Naime, apelant je 21. oktobra 2008. godine, u svrhu obezbjeđenja kredita za pravno lice „Red Duvel“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Red duvel) čiji je osnivač H. R., na osnovu punomoći od 17. septembra 2008. godine, sačinio i ovjerio ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen između povjerioca UniCredit bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Banka) i Red Duvela, kao dužnika. Na osnovu tog ugovora, sporni stan je, bez valjane izjave volje i saglasnosti oštećene, opterećen založnim pravom – hipotekom u korist banke. Dalje je utvrđeno da je, nakon smrti H. R., zbog namirenja duga po osnovu dospjelih a neizmirenih obaveza po odobrenom kreditu, Općinski sud usvojio bančin prijedlog i odredio izvršenje na spornom stanu. Apelantu je, za izvršenje krivičnog djela, izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
4. Općinski sud je naveo da u postupku nije bilo sporno da je apelant u inkriminirano vrijeme bio na poziciji notara i da je sačinio navedenu punomoć i ugovor u hipoteci. Apelant je, u momentu kada mu je oštećena davala punomoć bio svjestan kako sadržaja tako i dometa te punomoći i oštećena je u ovom predmetu trebala biti zaštićena po osnovu člana 80. Zakona o notarima. Tim članom je propisano da u postupku notarske obrade isprave notar mora provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i zaključivanje pravnog posla. Zatim, da notar mora ispitati pravu volju stranaka, objasniti im situaciju i poučiti ih o pravnom dometu posla te potom njihove izjave jasno i nedvosmisleno pismeno sastaviti u obliku notarskog izvornika. Pri tome, notar mora paziti da se isključe zabune i sumnje, kao i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. Međutim, apelant je prilikom sačinjavanja ugovora o hipoteci, zanemario da se stara o interesnima oštećene i dopustio je da H. R. založi sporni stan ali ne u korist budećeg kupca tog stana, kako je to navedeno u punomoći koju mu je dala oštećena, već u korist pravnog lica čiji je osnivač H. R., radi osiguranja nenamjenskog kredita.
5. Općinski sud je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju propustio da kao notar obavi svoju dužnost nadzora, odnosno da je nesavjesno postupio u vršenju dužnosti, usljed čega je teško povrijeđeno pravo na imovinu oštećene. Apelant je otplatom ostataka duga po spornom kreditu, u vrijeme trajanja sudskog postupka, ali i svojim iskazom pred sudom, potvrdio da se radi o njegovom propustu, pojašnjavajući da je moguće da je neko od njegovih saradnika napravio nacrt ugovora, ali da je on lično ugovor morao „pregledati i obraditi“.
6. Općinski sud je zaključio da prigovore odbrane da apelantov propust ne bi trebalo smatrati krivičnim dijelom već, eventualno, disciplinskim prekršajem i građanskopravnim odnosom između stranaka, kao i da dio odgovornosti treba da snosi i banka, nema uporišta u provedenim dokazima niti u relevantnim zakonskim propisima koji uređuju datu oblast. Naime, sud je obrazložio da su notarima kao stručnim osobama zakonom povjerena javna ovlaštenja sa ciljem da svojim posebnim znanjima spriječe bilo kakve nedoumice i nejasnoće kod stranaka prilikom zaključenja ugovora ili drugih isprava. Stav odbrane da je apelantov propust takvog karaktera da se ne može smatrati „očiglednim zanemarivanjem svojih dužnosti“ jer ni banka ni nadležni sud, prilikom provjere dokumentacije nisu uočili manjkavost sporne punomoći, po ocjeni suda je neosnovan. Naglašeno je da se od notara, zbog specifičnosti te profesije, očekuje veći standard pažnje prilikom obrade ugovora ili drugih isprava.
7. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 K 684911 21 Kž 2 od 4. marta 2021. godine, odbio apelantovu žalbu. Između ostalog, Kantonalni sud je ocijenio da u postupku nije došlo do kršenja načela zakonitosti zato što je prvostepeni sud vrlo detaljno naveo iz kojih dokaza je utvrdio da je apelant nesavjesno postupao prilikom sačinjavanja ugovora o hipoteci, što je apelant i sam potvrdio. Prvostepeni sud je obrazložio elemente i obilježja bića krivičnog djela i razgraničio obično zanemarivanje službene dužnosti ili propuste u službi i, s druge strane, apelantovo nesavjesno postupanje koje se ogleda u propuštanju obaveze izvršavanja dužnosti propisanih Zakonom o notarima. U konkretnom slučaju, to je propuštanje kontrole i nadzora u sklopu potpisivanja ugovora o hipoteci kojom je oštećenoj strani prouzrokovana imovinska šteta u iznosu od preko 10.000,00 KM, što je rezultat apelantovog nesavjesnog rada.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u konkretnom predmetu proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj i neobrazloženoj ocjeni postojanja obilježja bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Ukazuje da to krivično djelo nije jasno i precizno normirano zakonom i sadrži istovjetan opis radnje ili propusta koji je normiran kao disciplinski prekršaj. Navodi da je sporna radnja izvršenja koja je opisana sa „očito/očigledno nesavjesno postupi“, usljed čega u praksi dolazi „do arbitrarnosti zakona i kriminalizaciji grešaka ili propusta učinjenih u obavljanju službe.“ Ovakvim odredbama se krši i osnovno načelo krivičnog prava – načelo zakonitosti, ali i član 7. Evropske konvencije, koji u sebi sadrži i princip prema kojem se zahtijeva da krivično zakonodavstvo bude jasno definirano. Apelant smatra da sud nije razmotrio prigovor odbrane da je identičan propust propisan i sankcionira odredbama Zakona o notarima kao disciplinski prekršaj. Apelant nije negirao da je učinjen propust i da je taj propust njegova odgovornost, zbog čega je i platio banki dug po spornom kreditu. Međutim, apelant ističe da je prihvatio materijalnopravnu i obligacionopravnu, ali ne i krivičnopravnu odgovornost.
9. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Apelant se pozvao na navodno kršenje prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 7. i 13. Evropske konvencije.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 18. novembra
2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe KZFBiH i Zakona o notarima, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je apelant, kao odgovorna osoba, prilikom sačinjavanja ugovora o hipoteci, svjesno propustio da izvrši nadzor, odnosno da se postara o isključenju svih sumnji u pogledu ispravnosti pravnog posla te propustio voditi računa da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene, što su bile njegove obaveze po članu 80. st. 1. i 2. Zakona o notarima. Ustavni sud konstatuje da nesavjestan rad u službi zahtjeva očito nesavjesno postupanje u vršenju dužnosti koje je dovelo do teške povrede prava drugog ili određene imovinske štete. Posebno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova o neosnovanosti apelantovih navoda da se u konkretnom slučaju radi o disciplinskoj a ne krivičnoj odgovornosti apelanta, niti apelantovi navodi o tome da je na sličan način propisan i disciplinski prekršaj dovodi u pitanje ovaj zaključak. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant tvrdi da je povrijeđen član 7. Evropske konvencije, zbog navodne povrede načela zakonitosti, budući da nisu „jasno definirane radnje“ koje predstavlja krivično djelo. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da član 7. Evropske konvencije propisuje da krivična djela i relevantne kazne moraju biti jasno definirana zakonom (nullum crimen, nulla poena sine lege). Taj uvjet je ispunjen kada pojedinac može znati iz formulacije relevantne odredbe, ako je potrebno uz tumačenje suda i nakon dobijanja odgovarajućeg pravnog savjeta, koje radnje činjenja i nečinjenja ga čine krivično odgovornim i koju kaznu može dobiti zbog toga (vidi, Evropski sud, Rohlena protiv Češke Republike, presuda [VV] od 27. januara 2015. godine, predstavka 59552/08, tačka 79. sa daljnjim referencama).
17. Ustavni sud ukazuje da je u ovoj odluci već zaključeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, koji zakon je važio u vrijeme kada su radnje poduzete. Navedeni zakon, objavljen je u službenom glasilu, bio je dostupan apelantu i na dovoljno jasan način određuje biće krivičnog djela, za koje je apelant proglašen krivim. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da je apelant po zanimanju notar, te se stoga od njega moglo očekivati i poznavanje materijalnog prava, odnosno odredaba KZFBiH kojim su propisana krivična djela, među kojim je i krivično djelo za koje je proglašen krivim. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Najzad, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanog pravnog lijeka. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman