Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-827/23 (M. L.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Naknada
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-827/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. srpnja 2023. godine, u predmetu broj AP- 827/23, rješavajući apelaciju koju je podnio Miro Lovrić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miro Lovrić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 023341 21 Rsž od 6. svibnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, podnio je 21. veljače 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 023341 22 Rev od 27. listopada 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 023341 21 Rsž od 6. svibnja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 Rs 023341 19 Rs od 29. prosinca 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja o ovrsi Općinskog suda od 27. siječnja 2023. godine (kojim je određena prinudna naplata troškova parničnog postupka), do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2709/22 od 7. rujna 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 27. listopada 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužena (Općina Kupres) da mu, na ime naknade štete za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. i 2018. godinu, isplati novčani iznos koji je naveden u izreci prvostupanjske presude. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je apelant u utuženom periodu bio zaposlenik tužene. Zatim, utvrđeno je da mu je tužena izdala rješenje za korištenje godišnjeg odmora za 2017. godinu u trajanju od 36 radnih dana, od kojih je apelant iskoristio 10 radnih dana, a ostalo mu je 26 neiskorištenih dana godišnjeg odmora. Također, utvrđeno je da apelantu nije dostavljeno rješenje za korištenje godišnjeg odmora za 2018. godinu, ali da je apelant, prema listama evidencije na poslu, koristio 12 dana na ime godišnjeg odmora, a ostalo mu je 24 neiskorištena dana. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe članka 51. stavak 2. Zakona o radu kojima je, između ostalog, propisano da se radniku ne može izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora, osim u slučaju prestanaka radnog odnosa u smislu članka 52. stavak 4. tog zakona. Navedenom odredbom je propisano da u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio cijeli ili dio godišnjeg odmora isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, ako godišnji odmor ili njegov dio nije iskoristio krivnjom poslodavca. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da se na apelanta ne mogu primijeniti navedene odredbe, jer apelantu nije prestao radni odnos, odnosno bio je zaposlenik tužene i nakon spornog perioda. Osim toga, istakao je da apelant zanemaruje činjenicu da je ostvario pravo na regres za godišnji odmor za sporni period, koje pravo je akcesorne prirode, jer se ostvaruje u ovisnosti od korištenja godišnjeg odmora i pripada samo onom zaposleniku koji je stvarno koristio godišnji odmor. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor u smislu čl. 51. i 52. stavak 4. Zakona o radu.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao na povredu opće zabrane diskriminacije iz članka
1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. U odnosu na apelantove navode o povredi opće zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminiran u vezi sa uživanjem prava koje zakon predviđa, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić