Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3856/22 (D. M.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3856/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3856/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Divna Milanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Divna Milanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025252 21 Uvp od 4. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Divna Milanović iz Čelinca (u daljnjem tekstu: apelantica), čiji je punomoćnik Vladimir Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025252 21 Uvp od 4. augusta 2022. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem prvostepenog organa uprave od 20. augusta 2012. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem organa uprave od 29. marta 2013. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju od 26. januara 2012. godine, jer nije ispunila uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog supruga, propisane čl. 69. do
79. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 27. maja 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja organa uprave od 29. marta 2013. godine. Postupak u kojem je donesena osporena presuda Vrhovnog suda
3. Apelantica je 24. aprila 2019. godine ponovo podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.
4. Rješenjem prvostepenog organa uprave od 23. maja 2019. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem organa uprave od 18. jula 2019. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju od 24. aprila 2019. godine, jer ne ispunjava uslove propisane čl. 69. do 78. Zakon o PIO.
5. Presudom Okružnog suda od 2. decembra 2020. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda od 4. augusta 2022. godine, odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja organa uprave od 18. jula 2019. godine. Sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelanticin suprug bio korisnik invalidske penzije i da je umro 31. novembra 2011. godine. Utvrđeno je da je apelantica na dan suprugove smrti imala 44 godine i jedan mjesec. Sud je ukazao da je Zakon o PIO stupio na snagu 1. januara 2012. godine, a da je nakon toga apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju. Ukazao je da je članom 174. Zakona o PIO, u relevantnom dijelu, propisano da će se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pokrenut do dana stupanja na snagu ovog zakona, okončati po propisima koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka. Naveo je da je organ uprave pravilno odlučio o apelanticinom zahtjevu na osnovu Zakona o PIO. Naglasio je da apelantica nije stekla pravo na porodičnu penziju po ranijim propisima koji su bili na snazi na dan smrti njenog supruga, jer nije ispunjavala zakonom propisane uslove za ostvarenje prava. Stoga je zaključio da je neosnovan apelanticin navod da se na pravnu situaciju koja je otpočela za vrijeme važenja ranijeg zakona, treba primijeniti raniji propis. Naveo je da to nije propisano nijednom odredbom Zakona o PIO. Ukazao je da je članom 71. stav (1) tačka a) i stav 7. Zakona o PIO propisano da udovica ima pravo na porodičnu penziju ako je na dan smrti supruga navršila 50 godina života, a ako do smrti supruga nije navršila 50 ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na porodičnu penziju kad navrši 50 godina života. Iz navedenih razloga, potvrdio je kao pravilan zaključak penzijskih organa uprave da apelantica ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog supruga propisane članom 71. stav (1) tačka a) i stav 7. Zakona o PIO.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su penzijski organi i redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica navodi da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbe člana 145.ranijeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je bio na snazi u vrijeme smrti njenog supruga, a ne Zakon o PIO. Naime, navedenim odredbama propisano je da udovica, koja do smrti supruga nije navršila 45 godina života, ali je imala navršenih 40 godina života, stiče pravo na porodičnu penziju kada navrši 45 godina života.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su nadležni organi i sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao dovoljne i jasne razloge za zaključak da je neosnovan apelanticin navod da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je bio na snazi u vrijeme smrti njenog supruga. Vrhovni sud je jasno ukazao da je u postupku utvrđeno da apelantica nije stekla pravo na porodičnu penziju po ranijim propisima koji su bili na snazi na dan smrti njenog supruga, jer nije ispunjavala zakonom propisane uslove za ostvarenje prava. Također, Vrhovni sud je jasno obrazložio da apelantica ne ispunjava ni uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza umrlog supruga propisane članom 71. stav (1) tačka a) i stav 7. Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 1. januara 2012. godine. Ustavni sud smatra da su navodi i prigovori koje je apelantica iznijela u apelaciji već razmotreni pred Vrhovnim sudom i da su o tome data dovoljna i relevantna obrazloženja u osporenoj odluci. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman