Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2557/21 (M. P.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2557/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2557/21, rješavajući apelaciju Medihe Pašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mediha Pašić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 180089 21 Kž od 20. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mediha Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 180089 21 Kž od 20. maja 2021. godine. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo presudu Kantonalnog suda od 20. maja 2021. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri AP-2557/21, od 8. septembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 180089 20 K 2 od 8. februara 2021. godine, apelantica je oglašena krivom da je na način opisan u presudi, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, prisvojila novac koji joj je povjeren u službi i tako pribavila sebi protupravnu imovinsku korist. Na navedeni način apelantica je počinila produženo krivično djelo pronevjere u službi, pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Osim toga, izrečena joj je i mjera sigurnosti zabrane obavljanja poslova sudskog izvršioca u trajanju od jedne godine.

3. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantica, kao sudski izvršitelj, imala svojstvo službenog lica. Apelantica je znala da joj je povjerena naplata novca u sudskom izvršnom postupku. Za naplaćeni iznos novca apelantica je trebala izdati uplatnicu. Takođe, povjereni novac, apelantica je bez odgađanja, trebala predati zaposleniku u sudu, osim ako ga ne predaje tražiocu izvršenja. Ovlašteni zaposlenik u sudu je trebao svojim potpisom na priznanici potvrditi prijem novca. Navedena procedura je propisana čl. 111. i 112 Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju. Na temelju izvedenih dokaza (uglavnom iskaza svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu), sud je utvrdio da apelantica primljeni novac nije odmah, isti ili sljedeći dan, predavala sudu ili tražiocu izvršenja. Novac je zadržavala za sebe, bez pravnog osnova. Apelantica je novac predavala sudu nekoliko mjeseci kasnije, a u jednom slučaju čak dvije godine kasnije, kada je protiv nje pokrenut disciplinski postupak. Novac koji je primila apelantica nije evidentirala kao izmireni dug, već je nastavila sa radnjama provođenja sudskog izvršenja i donosila rješenja o obustavi postupka ili su predmeti arhivirani. Apelantica je negirala da je počinila krivično djelo, ali nije negirala da primljene iznose nije predavala u blagajnu niti tražiocu izvršenja kako to zakon propisuje, niti je dokaz o naplati duga uložila u spis. Ovo je pokušala opravdati činjenicom da je novac bio u sudu, ali „da nije imala vremena jer je bila odsutna sa radnog mjesta“. Općinski sud je ukazao da materijalna dokumentacija koju je dostavila odbrana nije od značaja za odlučivanje.

4. Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 K 180089 21 Kž od 20. maja 2021. godine kojom je žalba apelantice djelomično uvažena te je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni na način da je apelantica osuđena na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda jasna. Za četiri tačke opisano je vrijeme izvršenja produženog krivičnog djela, sa svim elementima krivičnog djela. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da presuda sadrži sve što po odredbama Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) treba sadržavati. Naročito je ukazano da je prvostepeni sud analizirao i ocijenio sve relevantne dokaze, pa nakon toga izveo zaključke o tome da li je neka činjenica utvrđena, bez dileme u pogledu postojanja tih činjenica. Također, Kantonalni sud je odbio žalbeni prigovor da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Pri tome je jasno navedeno zašto dokazi odbrane – apelantičin iskaz dat u svojstvu svjedoka i materijalna dokumentacija koju je predložila, nisu prihvaćeni. Također, navedeni su i razlozi kojima se sud rukovodio prilikom utvrđivanja da postoji krivično djelo i apelanticina krivična odgovornost. U pogledu apelanticinih navoda da je bila „u nemilosti sekretara suda, M.S.“ koja je imala interes da apelantica ostane bez posla, Kantonalni sud je istakao da su takvi navodi nepotkrijepljeni i neosnovani. Kantonalni sud je ukazao na jasan i određen iskaz M.S. koji je pokrijepljen iskazima oštećenih, a koja se izjasnila o radnjama koje se apelantici stavljaju na teret. Kantonalni sud se izjasnio i na navode odbrane da prvostepeni sud nije kao otežavajuću okolnost mogao cijeniti broj radnji produženog krivičnog djela, jer je to „dvostruko vrednovanje okolnosti koja predstavlja obilježje ovog krivičnog djela“. Naime, Kantonalni sud je naveo da se krivično djelo za koje je apelantica osuđena sastoji od četiri krivičnopravne radnje, kao i da svaka za sebe sadrži sva zakonska obilježja. Produženo krivično djelo ne predstavlja bilo koje od obilježja konkretnog krivičnog djela, kako to pogrešno ukazuje odbrana. To je pravna konstrukcija za čije postojanje je potrebno da je optužena osoba sa umišljajem učinila više istih ili istovrsnih krivičnih djela. S druge strane, Kantonalni sud je smatrao da je izrečena kazna prestroga i da je prvostepeni sud precijenio otežavajuće a podcijenio olakšavajuće okolnosti, kao i da nije cijenio neznatnu visinu pribavljene protivpravne imovinske koristi.

6. Apelantica u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom krivičnog postupka. Naročito, apelantica ponovo ističe da je došlo do bitnih povreda odredba krivičnog postupka zbog toga što sud nije obrazložio zašto se opredijelio za pravnu kvalifikaciju da se radi o produženom krivičnom djelu. Dalje, sud nije dokaze ocijenio u skladu sa odredbama ZKP, već je odluku donio na osnovu indicija, te nije jasno kako je utvrdio umišljaj apelantice. Navodi se da je presuda nerazumljiva. Apelantica ukazuje da je sud kod odmjeravanja kazne jednu istu okolnost, produženo izvršenje krivičnog djela, vrednovao dvostruko. Prema mišljenju apelantice tužilaštvo nije, van razumne sumnje, dokazalo da je počinila krivično djelo, te je povrijeđen princip in dubio pro reo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U odnosu na apelanticine navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Također, Ustavni sud ukazuje da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova. Međutim, i pored činjenice da domaći sudovi imaju određenu diskreciju u ocjeni u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, vidi Evropski sud, Ayetullah Ay protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavka broj 29084/07 i 1191/08, tačka 155.). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

14. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud dao jasna i dovoljna obrazloženja na osnovu kojih dokaza je došao do zaključka da je apelantica na način opisan u presudi, u određenom vremenskom periodu, ostvarila sve elemente produženog krivičnog djela pronevjera u službi. Sud je ukazao na odredbe Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju koje je apelantica prekršila, kao i na činjenicu da novac nije predavala ovlaštenom radniku suda, niti tražiocima izvršenja, niti je u spisu ostavila dokaz o uplatama izvršenîka. Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka, koje je Općinski a zatim Kantonalni sud ispitao i jasno obrazložio zašto je utvrđeno da je apelantica počinila krivično djelo za koje je osuđena, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Apelantica je u postupku pred redovnim sudom pokušala opravdati svoje postupanje, te pokušala dokazati da je svjedok M.S. imala razloga da je tereti. Međutim, sud je ocijenio da ovi navodi ničim nisu dokazani ni potkrijepljeni. Činjenica da je sud prihvatio iskaz svjedokinje M.S. koji je doveo u vezi sa iskazima oštećenih, kao i materijalnom dokumentacijom, ne ukazuje da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, na osnovu ocjene izvedenih dokaza izveli zaključak da je apelantica počinila navedeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelanticinoj tvrdnji o kršenju principa in dubio pro reo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.

15. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2557/21 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio