Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2708/21 (P. V.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2708/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom saziva u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2708/21, rješavajući apelaciju Pave Vulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pavo Vulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 K 002801 21 Kžk od 27. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pavo Vulić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Glamoča, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 27. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 K 002801 21 Kžk od 27. aprila 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 K 002801 19 K 2 od 4. septembra 2019. godine.

2. Kantonalni sud je prethodnom presudom apelanta oslobodio od optužbe da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju. Rješenjem Vrhovnog suda, ova presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je, u ponovljenom postupku, donio presudu od 4. septembra 2019. godine, kojom je apelanta oglasio krivim da je, na način naveden u presudi, počinio krivično djelo lake tjelesne ozljede, pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od mjesec dana.

3. Vrhovni sud je, međutim, donio rješenje kojim je djelomično uvažio žalbe Tužilaštva i apelanta, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Nakon toga, Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 27. aprila 2021. godine, kojom je apelanta oglasio krivim da je, na način opisan u toj presudi, počinio krivično djelo ubistva u pokušaju i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da je oštećeni, u jednom ugostiteljskom objektu, prišao apelantu i udario ga u predio glave, te da je od tog udarca apelant pao. Apelant je, zatim, otišao u drugi objekat, oprao krv i vratio se u objekat u kojem se nalazio oštećeni, prišao mu i zadao udarce u predio čela i glave, od kojih je oštećeni pao. Dok se oštećeni nalazio na leđima, apelant mu je sjeo na stomak, pa mu je u predjelu stomaka nožem nanio tri posjekotine, rezne rane, što je dovelo do lakih tjelesnih povreda kod oštećenog. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, ukazao na nalaz vještaka iz kojeg proizlazi da su rane koje je apelant nanio oštećenom mogle nastati upotrebom preklopnog noža. Međutim, vještak nije isključio mogućnost da su mogle nastati i na drugi način. Vrhovni sud je, ipak, na osnovu potvrde o oduzimanju predmeta i fotodokumentacije zaključio da se radi o nožu. Odbrana je prigovarala da je nož vlasništvo apelantovog brata, kao i da ga je policiji predao apelantov brat, a ne apelant. U vezi s tim, saslušan je apelantov brat koji je opisao šta se sve dešavalo nakon događaja, uključujući i da je on predao nož policiji kada je policija došla u njihovu kuću. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da ovaj iskaz nema potvrdu u drugim izvedenim dokazima, a naročito da iz službene zabilješke koju je sačinila policija proizlazi da je policiji apelant predao nož. Sud je zaključio da isto proizlazi i iz ranijeg iskaza apelantovog brata koji je rekao da je policija došla i rekla apelantu „da ponese nož“. Na osnovu ovoga, Vrhovni sud je zaključio da je apelant kritične prilike imao nož (preklopnu čakiju). Navod odbrane da rane koje su oštećenom nanesene nisu od noža i da su mogle nastati i od stakla, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. Iako je vještak naveo da rane jesu mogle nastati i drugim oštrim predmetom, Vrhovni sud je opisujući događaj, pad oštećenog na leđa i zadobijene povrede na stomaku, zaključio da objektivno nije moguće da su ozlijede nastale od stakla ili pada na staklo.

4. Dalje, odbrana je smatrala da je izuzimanje noža nezakonito, jer nije bilo naredbe suda o tome, kako to propisuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) kao i odredbe o čuvanju dokaza, navodeći da je ovaj „dokaz bio van sudske kontrole“. Uvidom u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, sud je utvrdio da je na osnovu člana 80. stav 1. ZKP privremeno oduzeta „čakija“ od apelanta. Apelant je bez primjedbi potpisao potvrdu o oduzimanju predmeta. Iz službene zabilješke policijske uprave, slijedi da je apelant pronađen na kućnoj adresi i da je ovlaštenim službenim osobama predao čakiju u vrećici. Uz Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, tužilaštvu su dostavljeni privremeno oduzeti predmeti, između ostalog preklopna čakija. Kako je naveo Vrhovni sud, odbrana je isticala da su organi gonjenja „mogli izuzeti predmete bez naredbe suda“, ali nije bilo osigurano „sudsko čuvanje“ tih predmeta, pa se ne zna gdje su se čuvali, što je suprotno članu 84. ZKP. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je bez značaja pozivanje na ovaj član, kao i da je neosnovana tvrdnja odbrane da je nepoznato gdje su se predmeti čuvali. Sud je ukazao da su predmeti dostavljeni Tužilaštvu. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da nije doveden u pitanje „identitet privremeno oduzete čakije – noža“, odnosno da je upravo taj oduzeti predmet kao dokaz predočen na glavnom pretresu. Vrhovni sud je stoga zaključio da prigovori odbrane, kojim se ukazuje da nije osigurano čuvanje dokaza i da ti dokazi nisu imali bilo kakvu sudsku kontrolu, ne dovode u pitanje zakonitost navedenih dokaza. Ovo iz razloga što se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnivati samo na činjenici da je određena odredba krivičnog zakona povrijeđena. Treba se cijeniti cilj odredbe, značaj propusta u odnosu na osnovna prava i slobode, kao i značaj propusta u odnosu na osnovna načela krivičnog postupka. Tek onda se može izvesti zaključak o zakonitosti ili nezakonitosti određenog dokaza. U konkretnom slučaju odbrana nije iznijela jasne argumenta zbog kojih je smatrala da je došlo do povrede ljudskih prava propisanih ustavom, međunarodnim ugovorima ili bitne povrede odredbi ZKP, pa je sud zaključio da ovi prigovore ne dovode u pitanje zakonitost dokaza.

5. Vrhovni sud je dalje naveo da nije prihvatio ni navode odbrane da apelant nije imao namjeru lišiti života oštećenog. Naime, Vrhovni sud je utvrdio upravo suprotno – da je apelant bio svjestan svojih radnji koje je poduzeo u namjeri lišenja života oštećenog. Također, Vrhovni sud je istakao da su rane nanijete u predjelu stomaka kao vitalnog dijela tijela, povređivanjem kojeg može dovesti to teških posljedica, što upućuje na zaključak da je apelant htio oštećenog lišiti života. Pri tome, intezitet napada se ogleda i u činjenici da je apelant oštećenog prethodno udario, od čega je ovaj pao na pod, pa da je onda nastavio napad, iskazujući namjeru da ga liši života.

6. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa zaključkom suda da su povrede nastale od noža, kao i zaključkom suda u vezi sa namjerom apelanta da oštećenog liši života. Ukazuje na povredu principa in dubio pro reo i smatra da je odluka arbitrarna. Također, apelant ukazuje na nezakonitost dokaza - potvrde o oduzimanju predmeta. Prilikom potpisivanja potvrde, koju apelant jeste potpisao, niko ga nije upozorio na prava. Takođe, apelant navodi da nije donijeta odluka suda o čuvanju dokaza, oduzetog noža, te se radi o nezakonitom dokazu. Apelant navodi da mu je sudio nenadležan sud jer je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio mlađi punoljetnik, pa mu je trebao suditi Općinski sud, sudija za maloljetnike sa posebnim stručnim znanjem.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U odnosu na apelantove navode o nezakonitosti dokaza, Ustavni sud podsjeća da prama praksi Evropskog suda nije njegova uloga da odredi, kao pitanje načela, mogu li određene vrste dokaza – na primjer, dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – biti prihvatljivi. Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. Ovo pitanje se ispituje uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući poštivanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvaliteta i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud López Ribalda i ostali protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150. i 151. sa daljnjim referencama).

13. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo kako je navedeno u presudi. Vrhovni sud je jasno obrazložio i zašto je neosnovan apelantov navod o „nezakonitosti“ pribavljenih dokaza, konkretno noža. Vrhovni sud je najprije ukazao da je apelant insistirao, suprotno zaključku suda, da je nož predao policiji njegov brat. Međutim, sud je obrazložio na osnovu kojih dokaza je zaključio drugačije. Apelantova odbrana tokom postupka nije osporavala da se nož mogao oduzeti bez naredbe i da su se ove radnje mogle smatrati hitnim istražnim radnjama, te da je apelant potpisao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta bez primjedbi. Vrhovni sud je također istakao da apelant nije dovodio u pitanje „identitet noža“, odnosno da je upravo oduzeti nož kao dokaz predočen na glavnom pretresu. Ni u apelaciji apelant ovo ne dovodi u pitanje, odnosno ne ukazuje da se ne radi o oduzetom nožu. Stoga, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, kao i činjenicu da je apelant imao mogućnost osporava zakonitost dokaza koji su izvedeni, Ustavni sud ne može zaključiti da je ovaj krivični postupak u cjelini proveden na način koji bi doveo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Činjenica da su navodi apelanta o nezakonitosti dokaza ocjenjeni kao neosnovani, sa jasnim obrazloženjem ne dovodi u pitanje pravičnost postupka.

14. U vezi sa navodima koji se tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno proizvoljne primjene materijalnog prava - jer je sud utvrdio apelantovu namjeru da oštećenog liši života, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasna i dovoljna obrazloženja na osnovu kojih dokaza je došao do zaključka da je apelant na način opisan u presudi upotrebom noža oštećenom nanio povrede. Pri tome imajuću i vidu da su povrede nanijete u predjelu stomaka, vitalnom dijelu tijela, te sam intezitet napada Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio svjestan svojih namjera i poduzeo radnje kako bi oštećenog lišio života. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, koje je Vrhovni sud ispitao i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. S obzirom na to, apelantovi navodi o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica ili primjeni prava su neosnovani, kao i navodi o povredi principa in dubio pro reo.

16. U odnosu na navod apelanta da mu nije sudio stvarno nadležan Općinski sud za maloljetnike, u skladu sa Zakonom o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelant nakon potvrđivanja optužnice, istakao prigovorio nenadležnosti Kantonalnog suda. Ipak, postupak je vodio Kantonalni sud, a iz dostavljenih presuda ne proizlazi da je apelant kasnije, u toku postupka, prigovarao nadležnosti suda. Stoga Ustavni sud neće dalje razmatrati ove navode jer ih apelant nije isticao tokom postupka, pa ne može sa uspjehom da ih ističe prvi put u apelaciji.

17. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 19.16.U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2708/21 (P. V.) | Sudska praksa | Aktio