Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3451/21 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Regres
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3451/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3451/21, rješavajući apelaciju Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 386091 21 Rev od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je 8. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 386091 21 Rev od 1. jula 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 386091 16 Rsž od 18. novembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 386091 13 Rs od 18. novembra 2015. godine je odbijen tužbeni zahtjev kojim je B. J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) tražila da sud utvrdi da ima pravo na obračun i isplatu osnovne plate i povećanja osnovne plate po osnovu minulog rada po odredbama čl. 25, 26. i 28. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU) počev od 1. novembra 2010. do 1. aprila 2014. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period). Takođe je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da sud obaveže apelanta da joj za isti period, po najvišem koeficijentu od 2,50, isplati razlike plate sa minulim radom i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje i regres. U obrazloženju, sud je utvrdio da je tužiteljica bila zaposlena kod apelanta sa srednjom stručnom spremom, te da joj je apelant isplaćivao plate u skladu sa ugovorom o radu i vlastitim normativnim aktima. Sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala da složenost poslova radnog mjesta na koje je bila raspoređena spada u najveći koeficijent od 2,50 III grupe složenosti poslova, u smislu odredaba čl. 26. i 28. GKU. Pri tome je istakao da za suprotan zaključak nije dovoljna sama činjenica da je tužiteljica bila zaposlenik sa srednjom stručnom spremom. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila naknadu razlika plata sa minulim radom i doprinosima. Sud je takođe ocijenio neosnovanim i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica tražila naknadu regresa, s obzirom na to da nije dokazala da je koristila godišnji odmor u utuženom periodu.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 386091 16 Rsž od 18. novembra 2020. godine tužiteljičina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbačen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da ima pravo na obračun i isplatu osnovne plate i povećanja osnovne plate po osnovu minulog rada po odredbama GKU. Apelant je obavezan da tužiteljici na ime razlike plate, minulog rada, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i regresa isplati iznose precizirane u izreci presude, dok je tužbeni zahtjev preko tih iznosa odbijen. U obrazloženju, Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da tužiteljica nije dokazala da poslovi koje je obavljala spadaju u III grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU. Sud je ukazao da su odredbom člana 26. stav 1. GKU utvrđene grupe poslova sa koeficijentima njihove složenosti i određen najmanji stepen školske spreme za pojedine grupe složenosti poslova. Takođe je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa utvrđuje pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih tim ugovorom. U vezi sa tim, sud je istakao da apelant pravilnikom o radu nije razradio poslove u okviru tih grupa te je stoga grupa složenosti poslova, shodno odredbama člana 26. GKU, u isključivoj vezi sa stepenom školske spreme. Sud je naglasio da se u takvoj situaciji garantovanim može smatrati jedino najniži koeficijent složenosti poslova utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme. Slijedom navedenog, sud je primjenom odredaba čl. 26. i 28. GKU dosudio tužiteljici razliku plate sa minulim radom po minimalnom koeficijentu od 1,70 iz raspona koeficijenata za III grupu složenosti poslova. Takođe, sud je dosudio tužiteljici razliku doprinosa na platu, primjenom odredaba čl. 11. stav 5. Zakona o doprinosima. Konačno, sud je dosudio tužiteljici razliku regresa u skladu sa odredbama GKU, uz obrazloženje da činjenicu da je koristila godišnji odmor u utuženom periodu potvrđuje okolnost da joj je apelant isplatio regres za taj period, ali u manjem iznosu.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 386091 21 Rev od 1. jula 2021. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je podržao stav drugostepenog suda da je tužiteljica dokazala da je obavljala složenije poslove i zadatke, koji odgovaraju koeficijentu od 1,70 III grupe složenosti poslova iz člana 26. GKU. Pri tome je istakao da, suprotno stavu drugostepenog suda, složenost poslova nije isključivo vezana za stručnu spremu, već za poslove koje je tužiteljica obavljala prema ugovoru o radu. Stoga je sud zaključio da tužiteljici pripada razlika plate sa minulim radom prema najnižem koeficijentu, shodno načelu pogodnosti iz člana 3. stav 3. Opšteg kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je takođe podržao obrazloženje drugostepenog suda u vezi sa naknadom doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i regresa. Konačno, u pogledu apelantovog pozivanja na presude tog suda br. 65 0 Rs 308590 20 Rev, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine i dr, sud je istakao da se u tim postupcima nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. Navodi da tužiteljica nije dokazala kojoj grupi složenosti poslova spadaju poslovi koje je obavljala. U pogledu potraživanja na ime minulog rada, apelant navodi da tužiteljica nije dokazala koliko penzionog staža ima, niti da li su joj za taj staž uplaćeni doprinosti. Takođe navodi da tužiteljica nije dokazala da je koristila godišnji odmor, niti da je apelant poslovao pozitivno, te da joj stoga nije mogla biti dosuđena naknada na ime regresa. Dalje, apelant navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom koji je taj sud zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. maja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine i 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. mart 2021. godine. Stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tužiteljici pripada razlika plate sa minulim radom i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje prema minimalnom koeficijentu iz III grupe složenosti poslova u smislu odredaba GKU. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno istakao da stepen složenosti poslova koje je tužiteljica obavljala proizlazi iz njene školske spreme i opisa poslova iz ugovora o radu. Osim toga, drugostepeni sud je jasno obrazložio, a to obrazloženje je prihvatio i Vrhovni sud, zašto tužiteljici pripada razlika regresa prema odredbama GKU. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje i da nije smatrao proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda vezan za primjenu GKU u odlukama donesenim protiv istog apelanta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3325/23 od 27. marta 2025. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u pogledu tužiteljičinog penzionog staža u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud primjećuje da je on u prilogu apelacije dostavio presude Vrhovnog suda br. 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine i 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. marta 2021. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje je, iako to nije eksplicitno naveo, doveo u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisani pravni lijek ˗ reviziju protiv drugostepene presude, a činjenica da on nije rezultovao njegovim uspjehom u postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Konačno, u odnosu na apelantove tvrdnje o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga Ustavni sud te navode neće razmatrati.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3451/21 (Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio