Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4429/22 (Mldb. A.A.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4429/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4429/22, rješavajući apelaciju mldb. A. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija mldb. A. A. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 174920 22 22 Gž od 17. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mldb. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, zastupan po zakonskoj zastupnici - majci F. A., koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Fuad Kačapor, Elvir Čolak i Esad Oruč iz Ilidže, podnio je 23. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Mal 174920 22 Rev od 27. septembra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 174920 22 Gž od 17. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 174920 19 Mal od 7. januara 2022. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3377/22 od 5. oktobra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 Mal 174920 22 Rev od 27. septembra 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 174920 22 Gž od 17. juna 2022. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 174920 22 Gž od 17. juna 2022. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu A. S., B. S., A. B., R. B., S. Č. (u daljnjem tekstu: tuženi) i JU Osnovna škola „Mak Dizdar“ Zenica (u daljnjem tekstu: tužena), na ime naknade nematerijalne štete, solidarno isplate novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude.

4. U obrazloženju osporene presude broj 43 0 Mal 174920 22 Gž od 17. juna 2022. godine Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelant i djeca tuženih pohađali nastavu kod tužene. Zatim je utvrđeno je da su apelant i mldb. S. Č. (sin tuženog S. Č.) učestvovali u tuči koja se dogodila van kruga škole u kojoj je apelant zadobio tjelesne povrede. Takođe, utvrđeno je da su njihovi zakonski zastupnici u parničnom postupku koji se vodio pred prvostepenim sudom zaključili sudsku nagodbu. Navedenom nagodbom zakonski zastupnik mldb. S. Č. je obavezan da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati određeni novčani iznos. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju je apelant pretrpio u navedenoj tuči. Naime, Kantonalni sud je ukazao da bi dosuđivanjem nematerijalne štete u konkretnom postupku apelant bio dva puta namiren po identičnom osnovu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da se, osim navedene tuče, u krugu škole ili van nje dogodio neki drugi događaj u kojem je apelant zbog postupaka djece tuženih pretrpio nematerijalnu štetu. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio apelantov tužbeni zahtjev u smislu člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku. Pri tome, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz apelantove majke, jer se ne zasniva na neposrednim saznanjima, te je u suprotnosti sa materijalnim dokazima. Takođe, Kantonalni sud je istakao, da suprotno apelantovim navodima, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke nije relevantan za ishod konkretnog spora, kako je prvostepeni sud pravilno zaključio. Naime, po ocjeni tog suda, zadatak vještaka nije bio da na osnovu interpretacije apelantove majke o navodnim štetnim događajima utvrđuje osnovanost tih navoda, odnosno da li su se ti događaji stvarno i dogodili.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim, apelant posebno ističe da su redovni sudovi proizvoljno cijenili iskaz apelantove majke i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke iz kojih jasno proizlazi da su apelanta djeca tuženih kontinuirano maltretirala.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne razloge u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka medicinske struče i iskaza apelantove majke, o čemu se izjasnio i Kantonalni povodom apelantove žalbe, čime su odgovorili na sve njegove navode, koje ponavlja i u apelaciji. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4429/22 (Mldb. A.A.) | Sudska praksa | Aktio