Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-119/23 (Ž.J.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povjeravanje djeteta
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-119/23

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-119/23, rješavajući apelaciju Ž. J, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine − prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Helen Keller, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudac na sjednici održanoj 13. srpnja 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ž. J. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 371933 21 Gž od 13.

listopada 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ž. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 7. siječnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 371933 21 Gž od 13. listopada 2022. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 371933 19 P od 4. lipnja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, S. J. (u daljnjem tekstu: tužena) i JU Centar za socijalni rad Tuzla (u daljnjem tekstu: CSR) zatraženo je 16. siječnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud, tužena i CSR su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 18. do 26. siječnja 2023. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 4. veljače 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 10. veljače 2023. godine dostavio izjašnjenje na odgovore. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Odlučujući po apelantovoj tužbi protiv tužene radi razvoda braka i odluke o povjeravanju na skrbništvo zajedničkog djeteta, Općinski sud je donio presudu broj 32 0 P 371933 19 P od 4. lipnja 2021. godine, kojom je razveo brak između apelanta i tužene (stavak I. izreke). Određeno je da se zajedničko maloljetno dijete parničnih stranaka B. J. (u daljnjem tekstu: maloljetno dijete) povjerava na odgoj, brigu i skrbništvo tuženoj (stavak II. izreke). Apelant je obvezan da doprinosi uzdržavanju maloljetnog djeteta u novčanom iznosu od 450,00 KM (stavak III. izreke), te je određen način održavanja osobnih odnosa apelanta s maloljetnim djetetom (stavak IV. izreke). Apelant je obvezan da tuženoj naknadi troškove postupka (stavak V. izreke).

7. U obrazloženju presude navedeno je da je rješenjem CSR-a od 17. kolovoza 2020. godine određeno da će maloljetno dijete do pravomoćnosti odluke o razvodu braka živjeti s apelantom, te je određen način održavanja kontakata tužene s maloljetnim djetetom, kao i obveza tužene za doprinos uzdržavanju djeteta. Navedeno je da u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke drugostupanjski organ nije bio odlučio o žalbi tužene protiv rješenja CSR-a. Općinski sud je nesporno utvrdio da su bračni odnosi između parničnih stranaka teško i trajno poremećeni, da stranke ne žive zajedno i da ne žele nastaviti bračnu zajednicu. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbu čl. 41. i 42. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) i zaključio da su ispunjeni uvjeti za razvod braka. Nadalje, sud je na temelju nalazā i mišljenjā vještaka neuropsihijatra i psihologa, koje je prihvatio kao jasne i dane u skladu s pravilima struke, utvrdio da maloljetno dijete pokazuje vezanost za oba roditelja, da voli oba roditelja i da „ih osjeća dijelom sebe“. Iz ovih nalaza proizlazi da tužena nastoji maloljetnom djetetu osigurati stabilnost, ravnotežu, mir, školsko i akademsko napredovanje i posvećenost, dok apelant maloljetnom djetetu pruža sportsku aktivnost, izazove i zabavu. Iz nalaza također proizlazi da „nema ozbiljne psihopatologije stranaka koja izlazi iz okvira strukturalnih karakteristika ličnosti“, uz zaključak vještaka da oba roditelja osiguravaju uvjete za zdrav psihomotorni razvoj maloljetnog djeteta. Pored navedenog, sud je prihvatio i dio nalaza u kojem je konstatirano da maloljetno dijete „kao primarni dom opredjeljuje dom u kojem je rođen i odrastao i u kojem trenutno živi s ocem“, ali da treba voditi računa o stabilnosti doma, ravnoteži, miru, školskom i akademskom napredovanju koje maloljetnom djetetu pruža tužena. U svezi s tim, Općinski sud je u skladu s odredbom članka 142. stavak 2. PZ-a odlučio kao u stavku II. izreke. Pri tome, sud je istaknuo da nije mogao prihvatiti mišljenje CSR-a koje je u suprotnosti s mišljenjem vještakā medicinske struke, a koji su se izjašnjavali po prijedlogu stranaka. Osim toga, sud je naveo da apelant i CSR svoje prijedloge temelje uglavnom na mišljenju maloljetnog djeteta. Sud je također zaključio da nisu utemeljeni prigovori stranaka kojima su one jedna drugoj osporavale sposobnost staranja o maloljetnom djetetu. U svezi s tim, sud je dokaze stranaka ocijenio nedokazanim i neutemeljenim te je zaključio da su obje stranke sposobne starati se o maloljetnom djetetu.

8. Općinski sud je ukazao na relevantne odredbe PZ-a, te je u cijelosti prihvatio nalaz i preporuku vještakā o načinu održavanja kontakata i viđanja roditelja s maloljetnim djetetom. Sud je istaknuo da je prihvatio preporuku vještaka u svezi s boravkom maloljetnog djeteta tijekom radnog tjedna i školske godine, vikenda, odlaska na trening i raspusta, dok je ostalo vrijeme prepustio dogovoru stranaka u najboljem interesu djeteta. Sud je također prihvatio prijedlog stranaka kojim su dogovorile kontakt i viđanje s maloljetnim djetetom za vrijeme državnih i vjerskih praznika, te je istaknuo da je takva odluka u najboljem interesu djeteta. Visinu iznosa za uzdržavanje maloljetnog djeteta sud je odredio u skladu s odredbom čl. 235. i 236. PZ-a imajući u vidu potrebe djeteta kao i imovinske prilike stranaka. Odluku o troškovima postupka sud je donio u skladu s odredbom članka 396. st. (1) i (2) u svezi sa člankom 386. stavak (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 371933 21 Gž od 13. listopada 2022. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostupanjska presuda u st. III. i V. izreke tako što je dosuđeni iznos doprinosa za uzdržavanje snižen na 350,00 KM mjesečno i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Prvostupanjska presuda je potvrđena u st. II. i IV. izreke i u preostalom dijelu odluke o uzdržavanju djeteta.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da apelant nije osporavao stavak I. izreke prvostupanjske presude. Ukazao je da je odluku o povjeravanju maloljetnog djeteta prvostupanjski sud donio primjenom odredbe članka 142. PZ-a, nakon što je ocijenio okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu je cijenio najbolji interes maloljetnog djeteta. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio primarni interes djeteta, kao i da utvrđena okolnost „primarnog djetetova doma“ ne opravdava povjeravanje djeteta na roditeljsko staranje apelantu. Naime, Kantonalni sud je naveo da će dijete imati sve potrebne uvjete za rast i razvoj u stanu tužene koji, prema aktu CSR-a, pored opremljenosti i ostalih prostorija, ima dječju sobu te se nalazi u blizini škole koju pohađa maloljetno dijete i sportskih terena na kojima dijete aktivno trenira tenis. Kantonalni sud je istaknuo da je neutemeljen žalbeni navod u svezi s izjašnjenjem maloljetnog djeteta da želi da ostane da živi s apelantom, kao i zaključak vještaka da je maloljetno dijete zrelo i sposobno da izrazi svoje mišljenje. To je iz razloga što se u konkretnom slučaju mora cijeniti najbolji interes djeteta, pri čemu se ne može zanemariti starosna dob maloljetnog djeteta koje je rođeno 24. siječnja 2013. godine, kao i činjenica da se kod stručnih osoba izjašnjavalo o njegovoj privrženosti roditeljima. Nadalje, Kantonalni sud smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da, pri donošenju odluke o povjeravanju djeteta, postoji obveza suda da razmatra mišljenje CSR-a, ali da ono nije obvezujuće za sud. Pri tome, prvostupanjski sud je dao zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega nije prihvatio mišljenje CSR-a.

11. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjska odluka o povjeravanju djeteta utemeljena na nalazima i mišljenjima vještakā, te da se ovaj zaključak ne može osporiti ni apelantovim navodima da tužena radi u smjenama i da nakon noćne smjene treba odmor. Također, iz prvostupanjske presude ne proizlazi da je maloljetnom djetetu uskraćena ili ograničena mogućnost da nastavi s aktivnim treniranjem tenisa niti je da je namjera tužene bila osujetiti maloljetno dijete u bavljenju sportom. Naime, prvostupanjski sud je prilikom donošenja odluke o ostvarivanju međusobnog kontakta apelanta i maloljetnog djeteta te apelantova doprinosa za uzdržavanje djeteta imao u vidu da dijete aktivno trenira tenis. Pored toga, činjenica da će maloljetno dijete znatan dio vremena provoditi s apelantom, u skladu s prijedlogom vještakā, govori u prilog tome da je odluka o povjeravanju djeteta donesena u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Kantonalni sud je naveo da je žalbeni navod djelomično utemeljen u pogledu određenog mjesečnog iznosa na ime uzdržavanja maloljetnog djeteta. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da potrebe maloljetnog djeteta mjesečno iznose 700,00 KM, zbog čega je snizio apelantov doprinos za uzdržavanje na 350,00 KM mjesečno. Pored navedenog, u svezi s odlukom o troškovima postupka, a imajući u vidu predmet spora i okolnost da se odlučivalo o najboljem interesu maloljetnog djeteta parničnih stranaka, te u skladu s ovlaštenjem iz članka 280. stavak 1. PZ-a, Kantonalni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Naime, apelant smatra da sudovi nisu na pravilan način cijenili nalaz i mišljenje tima vještaka koji su utvrdili da je primarni dom djeteta mjesto gdje sada živi, odnosno apelantov dom, te opredjeljenje djeteta da želi da živi s njim. Nadalje, apelant smatra da maloljetno dijete kod njega ima stabilan dom i ravnotežu te da postiže izvanredne rezultate u sportu i školi. S druge strane, smatra da su proizvoljne i neobrazložene odluke sudova u pogledu povjeravanja djeteta tuženoj, posebno ako se ima u vidu volja maloljetnog djeteta da živi s ocem. Apelant je također naveo da su sudovi zanemarili činjenicu da je rješenjem CSR-a određeno da će maloljetno dijete živjeti s apelantom, tj. istim rješenjem kojim je bio uređen i način kontakta tužene s djetetom te visina doprinosa tužene u uzdržavanju djeteta, a koju tužena nije plaćala. Osim navedenog, apelant je ukazao na sadržaj čl. 3. i 12. Konvencije o pravima djeteta te istaknuo da sudovi nisu cijenili volju maloljetnog djeteta da živi s apelantom. Apelant je također ukazao na odredbe čl. 272. i 275. PZ-a i naveo da su sudovi u izrekama odluka propustili „navesti suce koji su specijalizirani za suđenje za takve vrste spora – bračne sporove“.

II.Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima i stavovima danim u obrazloženju osporene odluke, te da je cijenio sve dokaze koji su izvedeni u postupku. Kantonalni sud je istaknuo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu najbolji interes maloljetnog djeteta te da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

14. Općinski sud je naveo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava nakon ocjene izvedenih dokaza, te da stoga apelantova prava nisu povrijeđena.

15. Centar za socijalni rad je naveo da je aktivno sudjelovao u radu na predmetu s ciljem donošenja odluke koja je u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Istaknuo je da ostaje pri mišljenju koje je dao u svezi s povjeravanjem djeteta.

16. Tužena je navela da je apelacija u cijelosti neutemeljena te je predložila da se apelacija odbije. Navela je da apelant prepričava obrazloženje redovnih sudova i iznosi osobno viđenje o tome kako je trebalo odlučiti u postupku. Tužena je istaknula da je pokrenula izvršni postupak protiv apelanta, s obzirom na to da apelant izbjegava doprinositi uzdržavanju maloljetnog djeteta i zanemaruje svoje roditeljske obveze „te tako dovodi na ivicu egzistencije vlastito dijete a pri tome neutemeljeno pokušava pred Ustavnim sudom BiH isposlovati nešto što zaista nije moguće isposlovati na način na koji apelant smatra da treba“.

17. Apelant je u izjašnjenju naveo da redovni sudovi u svojim odgovorima i u svojim odlukama nisu dali argumentirane razloge kojima bi ukazali na utemeljenost svojih stavova. Smatra da je njegova apelacija utemeljena zbog činjenice da su redovni sudovi propustili da odgovore na pitanja koja je naveo u apelaciji, te je predložio da se apelacija usvoji.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

19. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05, 41/05 − ispravka, 31/14, 32/19 − OUSFBiH i 94/20 − Rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 140.

(1) Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.

(2) Ako ne žive s djetetom, oba roditelja su dužna održavati osobne odnose i neposredne kontakte s djetetom i poštovati veze djeteta s drugim roditeljem, ukoliko sud ne odredi drukčije.

Članak 142. stavak 2.

(2) Odluku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti donosi sud.

Članak 145 stavak 1.

(1)U odluci o skrbi o djetetu, iz stavka 2. članka 142, i čl. 143. i 144. ovog zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi.

Članak 235. stavak 1.

(1)U postupku za uzdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje.

Članak 236.

(1) Kad se uzdržavanje zahtijeva za dijete, sud će pored okolnosti iz članka 235. ovog zakona uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (2) U postupku za uzdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za uzdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj s kojim dijete živi.

(3) Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti uzdržavanja malodobnog djeteta.

Članak 280. stavak 1.

(1) O troškovima postupka u statusnim stvarima sud će odlučiti slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka.

Članak 304.

(1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome s kojim roditeljem će živjeti malodobno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljska skrb, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s drugim roditeljem, kao i roditeljskoj skrbi drugog roditelja u smislu stavka 3. članka 142. ovog zakona.

20. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta [usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenog 1989. godine] („Službeni list SFRJ“ − Međunarodni ugovori, broj 15/90) Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u Službenom listu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.

Član 12.

1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.

2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.

VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

25. U svezi s apelantovim navodima kojima se ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito na sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).

26. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, predstavka broj 20883/09, točka 34., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

27. Također, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. Dakle, kada se radi o djeci, moraju se uzeti u obzir njihovi najbolji interesi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3463/20 od 8. lipnja 2022. godine, točka 55. s daljnjim referencama).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, razmotrio apelantove žalbene navode, koje on ponavlja i u apelaciji, te da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drukčijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naveli dovoljne i relevantne razloge o tome zašto su zaključili da se maloljetno dijete, nakon razvoda braka i u okolnostima konkretnog slučaja, povjeri na skrb tuženoj (vidi toč. 7., 10. i 11. ove Odluke). Ustavni sud nadalje smatra da su redovni sudovi pružili apelantu mogućnost da iznese sve činjenice koje bi išle u prilog tome da se donese pravična odluka o svim pitanjima o kojima je raspravljano u postupku. Također, redovni sudovi su detaljno razmotrili sve prigovore koje je apelant iznio tijekom postupka, a naročito prigovore glede ocjene dokaza na kojima je utemeljena odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi, imajući u vidu relevantne odredbe PZ-a i Konvencije o pravima djeteta, kao i provedene dokaze u postupku koji je rezultirao osporenom presudom, detaljno analizirali što je u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Slijedom takve analize Općinski sud je zaključio, a te razloge je prihvatio i Kantonalni sud, osim u pogledu visine doprinosa za uzdržavanje, da je u najboljem interesu djeteta da bude povjereno tuženoj kao majci. Pri tome, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi bili u najboljoj poziciji da, u izravnom kontaktu s parničnim strankama, ocjenom svih provedenih dokaza procijene sve relevantne okolnosti i donesu odluku o povjeravanju djeteta koja će biti u njegovom najboljem interesu. U konkretnom slučaju, sudovi su o svim svojim utvrđenjima dali relevantne razloge, zbog čega Ustavni sud ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna, niti da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi niti je očigledno da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije budući da je osporenom odlukom dano detaljno i argumentirano obrazloženje o tome zašto su sudovi zaključili da je povjeravanje maloljetnog djeteta na skrbništvo majci, uz apelantov doprinos njegovom uzdržavanju i načinu održavanja odnosa između apelanta i maloljetnog djeteta, u najboljem interesu djeteta.

31. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-119/23 (Ž.J.) | Sudska praksa | Aktio