Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3901/22 (A. B.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3901/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3901/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Adem Beharić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Beharić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 026009 21 Uvp od 25. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Beharić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Slobodan Bulatović advokat iz Banjaluke, podnio je 17. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 026009 21 Uvp od 25. augusta 2022. godine.
2. Rješenjem penzijskog organa Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) od 21. juna 2013. godine apelant je ostvario pravo na srazmjerni dio starosne penzije u visini od 8,98 KM, jer je utvrđeno da ima navršenih 65 godina života i da je ostvario ukupan penzijski staž od 24 godine jedan mjesec i 28 dana, od čega u RS u trajanju od pet mjeseci i 12 dana.
3. Apelant je 21. oktobra 2019. godine podnio zahtjev da se penzija ponovo odredi, odnosno da se u ukupan staž uračuna i period osiguranja koji je navršio u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) u periodu od 8. marta 2000. do 2. marta 2012. godine (sporni period). Apelant je uz zahtjev priložio rješenje penzijskog organa FBiH od 12. aprila 2013. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret tog organa, jer u tom entitetu za sporni period osiguranja na apelantovo ime nisu plaćeni doprinosi.
4. Rješenjem prvostepenog penzijskog organa RS od 22. oktobra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog penzijskog organa RS od 24. decembra 2019. godine, odbijen je apelantov zahtjev za ponovno određivanje srazmjerne starosne penzije.
5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci od 8. februara 2021. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda od 25. augusta 2022. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja drugostepenog penzijskog organa RS. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbi člana 142. stav 1. i člana 143. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Zakon o PIO) za ponovno određivanje penzije. Naime, odredbom člana 142. stav 1. Zakona o PIO je propisano da će se korisniku starosne ili invalidske penzije kome je pravo priznato prema ovom zakonu, koji stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju, na njegov zahtjev odrediti novi iznos penzije, pod uslovom da je naknadno navršio najmanje godinu dana staža osiguranja. Odredbom člana 143. stav 1. Zakona o PIO je propisano da korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije i na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju. U odnosu na staž osiguranja u FBiH, sud je naveo da je penzijski organ RS pribavio od penzijskog organa FBiH potvrdu o apelantovom stažu navršenom u FBiH od 16. januara 2014. godine. Kako iz te potvrde proizlazi da za apelanta nisu uplaćeni doprinosi za sporni period, niti je apelant dostavio dokaz da su oni naknadno uplaćeni, sud je naveo da nema uslova za ponovno određivanje penzije propisanih članom 142. stav 1. Zakona o PIO. Naglasio je da je rješenje penzijskog organa FBiH od 12. aprila 2013. godine, koje je apelant priložio uz zahtjev za ponovno određivanje srazmjerne starosne penzije, doneseno prije rješenja penzijskog organa RS od 21. juna 2013. godine. Stoga je zaključio da se ne radi o činjenici za koju je apelant saznao ili je nastupila nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju, u smislu člana 143. stav 1. Zakona o PIO.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su nadležni penzijski organi i redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je prvostepeni penzijski organ RS odbio apelantov zahtjev za ponovno određivanje srazmjerne starosne penzije a da nije tražio očitovanje penzijskog organa FBiH o tome da li su uplaćeni doprinosi za sporni period.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za ponovno određivanje penzije, jer u FBiH za apelanta nisu uplaćeni doprinosi za sporni period, niti je apelant dostavio dokaz da su oni naknadno uplaćeni. Također, Vrhovni sud je jasno ukazao da rješenje koje je apelant priložio uz zahtjev za ponovno određivanje srazmjerne starosne penzije ne potpada pod činjenicu za koju je apelant saznao ili je nastupila nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman