Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3672/22 (RICO-PLAST d.o.o. Živinice)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3672/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3672/22, rješavajući apelaciju koju je podnio RICO-PLAST d.o.o. Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RICO-

PLAST d.o.o. Živinice protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036332 20 U od 9. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RICO-

PLAST d.o.o. Živinice protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036332 20 U od 9. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. RICO-PLAST d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 23. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036332 20 U od 9. avgusta 2022. godine.

2. Osporenom presudom Suda BiH potvrđena su rješenja poreznih organa o dodatnom razrezu poreza na dodatu vrijednost (PDV) apelantu u iznosu od 51.598,00 KM za kontrolisani period. U postupku je utvrđeno da je apelant propustio da u svojim poslovnim knjigama i poreskim evidencijama evidentira manjak na zalihama, te da na taj manjak obračuna i prijavi PDV. Sud BiH je ukazao da je članom 5. stav (1) Zakona o PDV-u propisano da kada se dobra poreskog obveznika koja čine dio njegove poslovne imovine koriste u privatne svrhe, ili u privatne svrhe svojih zaposlenika, odnosno kada dobrima raspolaže besplatno ili uz smanjenu naknadu, ili koriste robu u svrhe koje nisu povezane sa njegovim poslovnim aktivnostima, te ako se PDV na dobra koja su u pitanju, ili njihove sastavne dijelove, može u potpunosti ili djelimično odbiti, takva upotreba ili raspolaganje smatra prometom izvršenim uz naknadu. Shodno članu 11. stav (1) Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, pod upotrebom dobara u vanposlovne svrhe eksplicitno se smatra i manjak dobara. Budući da je nesporno utvrđeno postojanje manjka na zalihama koji apelant nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama i poreskim evidencijama, Sud BiH je zaključio da je takvo postupanje protivno citiranim odredbama Zakona i Pravilnika, te je posljedično ocijenio zakonitim naknadno utvrđivanje porezne obaveze.

3. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim ističe da mu je neosnovano određen dodatni razrez PDV-a. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost ratione materiae u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek

5. U pogledu apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, stav 38, Steininger protiv Austrije, 2012, st. 34–37, Chap Ltd protiv Armenije, 2017, stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, a time i njegovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su stoga i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.b)Dopustivost prima facie u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudne naplate indirektnih poreza po osnovu PDV-a kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe zakona i pravilnika, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilno odlučenje poreznih organa. Imajući u vidu obrazloženje koje je dao Sud BiH u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo i proporcionalno u smislu ovlaštenja javne vlasti iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa. Također, Ustavni sud smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3672/22 (RICO-PLAST d.o.o. Živinice) | Sudska praksa | Aktio