Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3672/22 (RICO-PLAST d.o.o. Živinice)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3672/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3672/22, rješavajući apelaciju koju je podnio RICO-PLAST d.o.o. Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RICO-
PLAST d.o.o. Živinice protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036332 20 U od 9. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio RICO-
PLAST d.o.o. Živinice protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036332 20 U od 9. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. RICO-PLAST d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 23. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036332 20 U od 9. avgusta 2022. godine.
2. Osporenom presudom Suda BiH potvrđena su rješenja poreznih organa o dodatnom razrezu poreza na dodatu vrijednost (PDV) apelantu u iznosu od 51.598,00 KM za kontrolisani period. U postupku je utvrđeno da je apelant propustio da u svojim poslovnim knjigama i poreskim evidencijama evidentira manjak na zalihama, te da na taj manjak obračuna i prijavi PDV. Sud BiH je ukazao da je članom 5. stav (1) Zakona o PDV-u propisano da kada se dobra poreskog obveznika koja čine dio njegove poslovne imovine koriste u privatne svrhe, ili u privatne svrhe svojih zaposlenika, odnosno kada dobrima raspolaže besplatno ili uz smanjenu naknadu, ili koriste robu u svrhe koje nisu povezane sa njegovim poslovnim aktivnostima, te ako se PDV na dobra koja su u pitanju, ili njihove sastavne dijelove, može u potpunosti ili djelimično odbiti, takva upotreba ili raspolaganje smatra prometom izvršenim uz naknadu. Shodno članu 11. stav (1) Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, pod upotrebom dobara u vanposlovne svrhe eksplicitno se smatra i manjak dobara. Budući da je nesporno utvrđeno postojanje manjka na zalihama koji apelant nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama i poreskim evidencijama, Sud BiH je zaključio da je takvo postupanje protivno citiranim odredbama Zakona i Pravilnika, te je posljedično ocijenio zakonitim naknadno utvrđivanje porezne obaveze.
3. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim ističe da mu je neosnovano određen dodatni razrez PDV-a. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost ratione materiae u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek
5. U pogledu apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, stav 38, Steininger protiv Austrije, 2012, st. 34–37, Chap Ltd protiv Armenije, 2017, stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, a time i njegovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su stoga i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.b)Dopustivost prima facie u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudne naplate indirektnih poreza po osnovu PDV-a kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe zakona i pravilnika, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilno odlučenje poreznih organa. Imajući u vidu obrazloženje koje je dao Sud BiH u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo i proporcionalno u smislu ovlaštenja javne vlasti iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa. Također, Ustavni sud smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman