Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3281/22 (A. B.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3281/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3281/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ante Batista, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Batista protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Dn 012809 21 Gž od 24. augusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Batista (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emir Čolaković i Nina Dragoljić iz Zenice, podnio je 19. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 Dn 012809 21 Gž od 24. augusta 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici- Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043 0 Dn 1816852 od 5. augusta 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog sud od 5. augusta 2020. godine uspostavljen je zemljišnoknjižni uložak, te su na osnovu prijavnog lista, u „A“ popisni list upisane nekretnine-„okućnica-kuća i zgrada, te dvorište“ pobliže opisane u izreci rješenja. Također, u „B“ vlasničkom listu je uknjiženo pravo vlasništva u korist: „državna svojina, sa pravom vlasništva na objektu u korist apelanta i lica A. M. sa po ½ dijela“, dok je u „C“ teretnom listu uknjiženo pravo korištenja na cijeloj nekretnini upisanoj u listu „A“ u korist apelanta i lica A. M. sa po ½ dijela.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 24. augusta 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. Također, naloženo je Općinskom sudu da izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud, u okviru projekta harmonizacije podataka o nekretninama katastra i zemljišne knjige, po službenoj dužnosti, pokrenuo postupak uspostave zemljišne knjige za konkretnu katastarsku općinu. Također, naveo je da je prvostepeni sud putem javnog objavljivanja na oglasnoj tabli suda najavio uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška, te da je pozvao sva lica koja polažu pravo na priznanje vlasništva ili nekog drugog prava na nekretninama da to pravo prijave. Zatim, naveo je da je apelant podnio zahtjev, odnosno da je prijavio svoje pravo na spornoj nekretnini, te da je uz zahtjev priložio i određenu materijalnu dokumentaciju, uključujući i diobni ugovor od 7. maja 1984. godine s ciljem dokazivanja postojanja apelantovog vlasništva na spornoj nekretnini u udjelu 1/1.
5. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, na osnovu uvida u popisni i posjedovni list koji je dobiven od Službe za imovinskopravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Grada Zenice, utvrdio da su kao korisnici na konkretnoj nekretnini, tj. nekretnini upisanoj u „A“ popisnom listu konkretnog zemljišnoknjižnog uloška, u katastarskom operatu, upisani apelant i lice A. M. sa po ½. Stoga, kako su apelant i lice A. M. zakoniti posjednici konkretne nekretnine, odnosno kako je utvrđeno da je njihov prednik-prvobitni posjednik B. S. posjed stekao uspostavom aerofotogrametrijskog premjera, a apelant i lice A. M., kao aktuelni posjednici, posjed stekli shodno rješenju o nasljeđivanju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilo zaključio da navedeni podaci iz katastarskog operata predstavljaju posljednje stvarno stanje posjeda. S obzirom na to, naveo je da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je uspostavio konkretni zemljišnoknjižni uložak na način opisan u izreci prvostepenog rješenja. Osim toga je istakao da iz osporenog prvostepenog rješenja jasno proizilazi da je prvostepeni sud samo na osnovu dokumentacije u spisu izvršio upis shodno odredbi člana 69. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: Zakon), te da to predstavlja i jedino ovlaštenje kako prvostepenog, tako i tog suda u okviru postupka uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška.
6. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud u potpunosti „previdio“ diobni ugovor od 7. maja 1984. godine, kojeg je apelant bio priložio uz zahtjev. Naime, ukazao je da ne postoji mogućnost da u okviru postupka harmonizacije prvostepeni sud mijenja postojeće stanje i pravne odnose, budući da iz stanja spisa predmeta jasno proizilazi da su apelant i lice A. M. upisani kao suposjednici sa dijelom od po ½. Konačno, Kantonalni sud je, nasuprot apelantovim navodima, istakao da je članom 70. Zakona propisano da zainteresovane osobe u žalbenom postupku mogu samo zahtijevati da se zemljišno-knjižnom uredu naloži da izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige, te da se u takvom slučaju ne radi o pravnom lijeku, tj. žalbi iz člana 76. stav (1) Zakona. Prema tome, kako je apelant zahtijevao da se naloži navedena zabilježba, Kantonalni sud je naveo da je to i naložio.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je „nadležni zemljišnoknjižni ured potpuno previdio postojanje ugovora o diobi“. Relevantni propisi
8. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 - OUS F BiH, 94/20 - Rješenje US F BiH i 61/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 58/02, 19/03 i 54/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 69.
Upisi u postupku uspostavljanja (1) U zemljišnu knjigu će se kao vlasnik, odnosno nosilac nekog drugog prava, upisati: 1) osoba koja je od strane zemljišnoknjižnog referenta utvrđena kao vlasnik, odnosno nosilac nekog drugog prava na nekretnini u skladu sa odredbama ovog zakona, 2) osoba čije vlasništvo, odnosno drugo pravo prema stanju stvari zemljišnoknjižnom uredu izgleda najvjerovatnijim. (2) Prilikom uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška upisuju se ograničenja vlasništva i stvarna prava na tuđoj stvari: 1) ako su prijavljena zemljišnoknjižnom uredu, 2) da su dokazana javnom ispravom ili javno ovjerenom privatnom ispravom. (3) Ukoliko vlasnik nekretnine, odnosno nosilac nekog drugog prava na nekretnini osporava prijavljeno ograničenje ili stvarno pravo ili drugo pravo i ukoliko osporavanje učini vjerovatnim, to će se zabilježiti u zemljišnu knjigu. Ukoliko se to ne dogodi, postoji mogućnost podnošenja žalbe. Član 70.
Predmet žalbe u postupku uspostavljanja
U žalbenom postupku zainteresirane osobe mogu samo zahtijevati da se zemljišnoknjižnom uredu naloži da izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige ili da poduzme brisanje. Član 88.
Novi premjer (2) Ukoliko na osnovu novog premjera nije moguće povezivanje pravnih odnosa sa dosadašnjim nekretninama, ovi zemljišnoknjižni ulošci će se zatvoriti i u postupku uspostave, u skladu sa odredbama ovog zakona, uspostaviti novi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman