Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4007/22 (F. B.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Penzije
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4007/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4007/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ferhat Berbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ferhat Berbić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 013464 22 Uvp od 8. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ferhat Berbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Edin Imamović advokat iz Zenice, podnio je 25. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 013464 22 Uvp od 8. septembra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenicu broj 04 0 U 013464 22 U od 23. marta 2022. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 7. decembra 2021. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) od 28. jula 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, poništeno je rješenje Službe od 27. septembra 2019. godine (kojim je apelantu bilo priznato pravo na starosnu penziju počev od 31. avgusta 2019. godine) i riješeno tako što je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud utvrdio da je prvobitno rješenjem nadležnog organa uprave od 27. septembra 2019. godine apelantu bilo priznato pravo na starosnu penziju. Zatim, utvrđeno je da je, nakon toga, hrvatski nosilac osiguranja nadležnom organu u Federaciji BiH dostavio potvrdu iz koje je proizašlo da se apelant u trenutku podnošenja zahtjeva za priznavanja prava na starosnu penziju u Federaciji BiH, nalazio u obaveznom osiguranju u Republici Hrvatskoj. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je zbog te činjenice nadležni organ uprave obnovio postupak, poništio navedeno rješenje i odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u Federaciji BiH. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbu čl. 83. i 96. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Navedenim odredbama je propisano da se pravo na starosnu i invalidsku penziju stiče nakon prestanka osiguranja, a da se postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokreće na zahtjev osiguranika. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su nadležni organi uprave i nižestepeni sud pravilno odlučili da rješenje treba poništiti, jer se apelant u momentu podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na starosnu penziju u Federaciji BiH, nalazio u osiguranju u Republici Hrvatskoj. Također, Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud pravilno zaključio da je apelant tu činjenicu svjesno prikrio, jer je potpisao izjavu u kojoj je naveo da nije u radnom odnosu ni u Bosni i Hercegovini, niti izvan nje. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da konkretne odluke nižestepenog suda i nadležnih organa uprave nisu zasnovane na odredbi člana 116. Zakona o PIO, koju je Ustavni sud Federacije BiH, odlukom broj U 36/18 od 12. novembra 2019. godine, proglasio neustavnom, već su odluke donesene na osnovu drugih važećih zakonskih odredbi.
3. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da mu je došlo do uskraćivanja penzije na osnovu neustavnog člana 116. Zakona o PIO, odnosno da se isplata penzije ne može obustaviti korisniku penzije koji stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
6. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je zabrana zloupotrebe prava na starosnu penziju u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud zapaža da je miješanjem u apelantovu imovinu uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, u postupku je utvrđeno da apelant nije ispunio uslove za priznavanje prava na starosnu penziju, shodno odredbama čl. 83. i 96. Zakona o PIO, odnosno da je svjesno prikrio činjenicu zbog koje ne ispunjava zakonske uslove, kako je to sud jasno ukazao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman