Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3851/22 (A. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3851/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3851/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ante Martinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Martinović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 017116 19 U od 4. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Martinović iz Čitluka (u daljnjem tekstu: apelant), čiji su punomoćnici advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Irena Pehar & Ivan Pehar iz Mostara, podnio je 11. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 017116 19 U od 4. jula 2022. godine.

2. Rješenjem građevinskog inspektora prvostepenog organa uprave od 17. aprila 2018. godine naloženo je apelantu, kao investitoru dogradnje stambeno-poslovnog objekta, da obustavi sve radove dok ne pribavi potrebnu dokumentaciju. Budući da apelant u ostavljenom roku nije postupio po tom rješenju, rješenjem građevinskog inspektora od 11. maja 2018. godine naređeno mu je da u ostavljenom roku ukloni bespravno dograđeni dio stambeno poslovnog objekta, shodno članu 75. stav 1. tačka a) Zakona o građenju. Apelant nije postupio ni po ovom rješenju. Zbog toga je zaključkom o dozvoli izvršenja prvostepenog organa uprave od 3. septembra 2019. godine dozvoljeno izvršenje rješenja od 11. maja 2018. godine angažovanjem pravnog lica, na apelantov trošak. Građevinski inspektor je potpisao ovaj zaključak.

3. Rješenjem građevinskog inspektora drugostepenog organa uprave od 6. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv navedenog zaključka o dozvoli izvršenja. Drugostepeni organ uprave je u obrazloženju rješenja naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je zaključak o dozvoli izvršenja potpisalo neovlašteno lice. Ukazao je da je u uvodu navedenog zaključka navedena odredba Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Jedinstvenog općinskog tijela uprave i stručnih službi Općine Čitluk od 28. januara 2019. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojom je propisano da građevinski inspektor donosi i potpisuje akt o dozvoli izvršenja svog rješenja, shodno posebnom zakonu i Zakonu o upravnom postupku.

4. Presudom Kantonalnog suda od 4. jula 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja navedenog rješenja od 6. novembra 2019. godine. Sud je u obrazloženju presude istakao da je tačno da član 78. Zakona o građenju propisuje da akt o dozvoli izvršenja iz člana 75. ovog zakona donosi rukovodilac tijela uprave nadležne za oblast građenja. Međutim, naveo je da zaključak o dozvoli izvršenja ne čini nezakonitim to što ga je potpisao građevinski inspektor. Naveo da takvom stavu ide u prilog i odredba Pravilnika kako je to obrazloženo u osporenom rješenju. Sud je cijenio zakonske odredbe kojima su određena ovlaštenja građevinskog inspektora, kao i okolnost da apelant nije poštovao izrečene mjere o uklanjanju bespravno izgrađenog objekta. Iz tih razloga je zaključio da u postupku donošenja rješenja građevinskog inspektora drugostepenog organa uprave od 6. novembra 2019. godine nije ostvaren nijedan od razloga iz člana 12. Zakona o upravnim sporovima za njegovo poništenje.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred nadležnim organima uprave i redovnim sudom, te smatra da su ti organi i sud u postupku u kojem je donesena osporena odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je građevinski inspektor potpisivanjem zaključka o dozvoli izvršenja postupio suprotno odredbi člana 78. Zakona o građenju, kojom je regulisano da akt o dozvoli izvršenja iz člana 75. ovog zakona donosi rukovodilac tijela uprave nadležne za oblast građenja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Pravilnika i Zakona o građenju, dao dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak da zaključak o dozvoli izvršenja nije nezakonit i da nema razloga za njegovo poništenje. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti per se neprihvatljivim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3851/22 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio