Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2956/22 (A.C.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2956/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2956/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. C., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. C. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Dn 006208 21 Gž od 20. svibnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. C. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa ZOU Dušanka Šoljić-
Ćorić i Dragan Pudar iz Mostara, podnijela je 25. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Dn 006208 21 Gž od 20. svibnja 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-Dn-20-001148 od 29. siječnja 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin zahtjev za ispravku B lista zemljišnoknjižnog uloška, na način pobliže naveden u izreci prvostupanjskog rješenja.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su I. M. i I. S., Ugovorom o poklonu od 1. veljače 1985. godine, poklonili apelantici svoj suvlasnički udio na nekretnini upisanoj u navedeni zemljišnoknjižni uložak, te da se apelantica upisala kao suvlasnica na toj nekretnini. Zatim je naveo da se I. M., na temelju rješenja o nasljeđivanju, 18. ožujka 1985. godine upisao kao suvlasnik na navedenoj nekretnini. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica svoj zahtjev za ispravku (od 22. listopada 2020. godine) temeljila na tome da joj I. M. poklonio svoj suvlasnički udio na navedenoj nekretnini, te da stoga apelantica treba biti upisana kao suvlasnik u navedenom zemljišnoknjižnom ulošku. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se I. M. naknadno upisao kao suvlasnik na navedenoj nekretnini i to na temelju rješenja o nasljeđivanju, te da taj udio nije bio, niti mogao biti predmet ugovora o poklonu, koji je ranije zaključen između apelantice i njega. Pri tome, istaknuo je da I. M. ne može, zbog zaključenog ugovora o poklonu, biti lišen svojih budućih vlasničkih prava. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama, pravilno postupio kada je odbio apelantičin zahtjev za ispravku u B listu navedenog zemljišnoknjižnog uloška.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Također je istaknula da osporena odluka nije donesena u „razumnom roku“. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantičinu štetu, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, Ustavni sud zapaža da je postupak pred redovnim sudovima, na dvije instance, trajao jednu godinu i sedam mjeseci. Po mišljenju Ustavnog suda, navedena dužina trajanja postupka ne prelazi granice „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Glede apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantičini navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman