Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1480/21 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Državno vlasništvo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1480/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1480/21, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 017588 20 Gž od 5. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 28. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 017588 20 Gž od 5. januara 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 058-0-DN-18-001 273 od 12. juna 2018. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 058-0-DN-18-001 273 od 12. juna 2018. godine dozvoljeno je spajanje zemljišnoknjižnih tijela u državnom vlasništvu označenih kao „dvorište“ i „zgrada“ (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) u jedno zemljišnoknjižno tijelo. Na tom zemljišnoknjižnom tijelu je uknjiženo prava vlasništva JP Šume Herceg-Bosne d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: predlagač). Također, dopušteno je brisanje prava vlasništva na zemljištu i zgradi „uknjiženog u korist Države“ te brisanje „prava korištenja na zemljištu uknjiženog u korist Vlasnika zgrade“ i „prava raspolaganja na zgradi uknjiženog u korist JP Šume Herceg-Bosne p.o. Mostar“. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je predlagač imao uknjiženo pravo korištenja i raspolaganja na spornim nekretninama, te je stoga zaključio da su ispunjeni uslovi za uknjižbu njegovog prava vlasništva na tim nekretninama. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe čl. 338. i 345. Zakona o stvarnim pravima i 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 017588 20 Gž od 5. januara 2021. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao da je predlagač, na osnovu kupoprodajnog ugovora ovjerenog u Općinskom sudu, bio upisan u zemljišnim knjigama kao nosilac prava raspolaganja na zgradi i prava korištenja na zemljištu. Takođe je naveo da te nekretnine, do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, nisu postale vlasništvo drugog lica. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se radi o pretvaranju prava raspolaganja u pravo vlasništva ex lege, u smislu odredaba člana 338. Zakona o stvarnim pravima. Stoga, kako je sud obrazložio, nije bilo potrebna saglasnost titulara državne imovine, u smislu odredbe člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama. Iz navedenih razloga, sud je zaključio da se ne radi o raspolaganju državnom imovinom u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim apelantičino pozivanje na Zakon o šumama, Uredbu o šumama i Uredbu sa zakonskom snagom o šumama iz 1993. godine. U vezi sa tim je istakao da su sporne nekretnine u naravi zgrada i zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade, a ne šuma i šumsko zemljište.

4. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka uknjižbe. Naročito navodi da su sporne nekretnine šuma i šumsko zemljište koje, shodno odredbama Zakona o šumama, Uredbe o šumama i Uredbe sa zakonskom snagom o šumama iz 1993. godine, predstavljaju državnu imovinu. U vezi sa tim se pozvala na odluke Ustavnog suda br. AP-548/17 od 6. jula 2017. godine i U-1/11 od 13. jula 2012. godine. Takođe navodi da se radi o nedozvoljenom raspolaganju državnom imovinom, u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositeljica javne vlasti. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i Odluka o dopustivosti broj AP-

559/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 7, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjnično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su ispunjeni uslovi za ex lege pretvorbu državnog vlasništva spornih nekretnina u vlasništvo predlagača, koji je na njima imao uknjiženo pravo korištenja odnosno pravo raspolaganja. Naročito, Kantonalni sud je jasno obrazložio zašto sporne nekretnine ne predstavljaju državnu imovinu u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, niti Zakona o šumama, Uredbe o šumama i Uredbe sa zakonskom snagom o šumama iz 1993. godine. Ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje pretvorbe prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo vlasništva na osnovu odredbe člana

338. Zakona o stvarnim pravima i da nije smatrao da je odlukama sudova, kojima je dozvoljen upis prava vlasništva u korist pravnih lica čije je pravo korištenja na nekretninama koje su bile u državnom vlasništvu bilo upisano u zemljišne knjige, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4182/20 od 11. maja 2022. godine, tač. 30. i 31, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se na konkretnu činjeničnu situaciju ne mogu primijeniti stavovi iz odluka o dopustivosti i meritumu br. AP-548/17 od 6. jula 2017. godine i U-1/11 od 13. jula 2012. godine, na koje se apelantica pozvala. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1480/21 (Bosna i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio