Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/22 (N. Č.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Upravni postupak
  • Proporcionalnost
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Komunalna taksa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3870/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3870/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nada Čilić vl. Sobe za iznajmljivanje - Sobe "Jerko", na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (3) točka h) i (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Čilić vl. Sobe za iznajmljivanje – Sobe „Jerko“ protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 014605 20 Uvp od 11. kolovoza 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabrane kršenja diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Čilić vl. Sobe za iznajmljivanje - Sobe "Jerko" protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 014605 20 Uvp od 11. kolovoza 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Čilić vl. Sobe za iznajmljivanje - Sobe "Jerko" (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Međugorja, koju zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 15. listopada 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 014605 20 Uvp od 11. kolovoza 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 014605 17 U od 14. studenog 2019. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće) broj 01-13-24-9/17 od 28. kolovoza 2017. godine i Rješenja općinske službe za gospodarstvo, Općinskog vijeća Čitluk (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 03-01-24-677/17 od 7. srpnja 2017. godine.

2. Rješenjem Općinske službe od 7. srpnja 2017. godine, koje je potvrđeno rješenjem Žalbenog vijeća od 28. kolovoza 2017. godine, apelantici je utvrđena obveza uplate posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2016. godinu, u novčanom iznosu koji je naveden u izreci prvostupanjskog rješenja. Presudom Kantonalnog suda od 14. studenog 2019. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Žalbenog vijeća).

3. Presudom Vrhovnog suda od 11. kolovoza 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

4. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da su prvostupanjski organ i tuženi pravilno postupili kada su apelantici utvrdili obvezu plaćanja posebnog komunalnog doprinosa – ekološke prostojbe. U vezi s tim, naveo je da iz stanja spisa proizlazi da su u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe Odluke o uvođenju posebnog komunalnog doprinosa-ekološke pristojbe (u daljnjem tekstu: Odluka). Naime, ukazao je da je Odluka donesena na temelju članka 13. Zakona o načelima lokalne samouprave i članka 15. Zakona o komunalnim djelatnostima. Pri tome, naveo je da je prvostupanjski sud cijenio da su pravilno primijenjene odredbe čl. 2., 3. i 4. Odluke, kojima je utvrđen poseban komunalni doprinos – ekološka pristojba, određeni obveznici tog doprinosa, te iznos doprinosa, različito po utvrđenim zonama u Općini Čitluk. Vrhovni sud je naveo da apelantica neutemeljeno ističe da prvostupanjski sud nije odlučio o zahtjevu koji se odnosi na pokretanje postupka ocjene ustavnosti Odluke pred Ustavnim sudom F BiH. Naime, ukazao je da je, prema stanju upravnog spisa i konkretnog predmeta, prvostupanjski sud pravilno ocijenio da ne postoje razlozi za pokretanje takvog postupka, pa su neutemeljeni apelantičini navodi da je povrijeđena odredba članka 34. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da pobijanom presudom nije povrijeđen federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku, zbog čega je, po ocjeni tog suda, neutemeljen apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje prvostupanjske presude.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je „nadležni sud propustio odlučiti o apelantičinom zahtjevu koji se odnosi na pokretanje postupka od strane Kantonalnog suda ocjene ustavnosti Odluke“. Osim toga, apelantica se pozvala i kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i kršenju zabrane diskriminacije

7. U pogledu apelantičinih navoda kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Nizozemske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (Vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2864/19 od 19. rujna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. Imajući u vidu da su apelantičini navodi o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena koliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantičinoj „imovini“ koja potpada pod opseg članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na to da je apelantica osporenim odlukama obvezana platiti komunalnu naknadu, Ustavni sud smatra da je došlo do miješanja u njenu imovinu u smislu stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redoviti sudovi svoju odluku zasnovali na odredbi čl. 2., 3. i 4. Odluke, koja je jasna i dostupna, te donesena na temelju ovlaštenja iz Zakona o načelima lokalne samouprave i Zakona o komunalnim djelatnostima. Stoga miješanje ispunjava uslove zakonitosti. Budući da je navedena obveza uvedena u svrhu financiranja obavljanja djelatnosti od javnog interesa, što je nesumnjivo legitiman cilj u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da miješanje u apelantičinu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu. Također, Ustavni sud smatra da su upravni organi i redovni sudovi postigli pravičnu ravnotežu između javnog interesa i zaštite prava pojedinaca, odnosno da ništa ne ukazuje da je na apelanticu prebačen pretežak teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1760/21 od 23. lipnja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. st. (3) tačka h) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/22 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio