Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3821/22 (N. P.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Strani državljanin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3821/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci i Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3821/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nenad Pravilović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Pravilović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 042934 22 U od 4. kolovoza 2022. godine, u odnosu na navode o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nenad Pravilović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 042934 22 U od 4. kolovoza 2022. godine, u odnosu na navode o povredi članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Pravilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 10. listopada 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 042934 22 U od 4. kolovoza 2022. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-06-07-2-9/22 od 15. ožujka 2022. godine i Rješenja Granične policije Bosne i Hercegovine, terenski ured Jug, jedinica granične policije Trebinje (u daljnjem tekstu: Granična policija) broj 17-12-2-04-11/22 od 23. siječnja 2022. godine.
2. Rješenjem Granične policije od 23. siječnja 2022. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 15. ožujka 2022. godine, apelantu je odbijen ulazak u Bosnu i Hercegovinu. Navedenim rješenjem je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti Bosne i Hercegovine, javnom poretku, javnom redu i miru, javnom zdravlju u Bosni i Hercegovini ili međunarodnim odnosima, te da time ne ispunjava uvjete iz članka 24. stavak (1) u vezi sa člankom 19. stavak (3) točka g) Zakona o strancima.
3. Presudom Suda BiH od 4. kolovoza 2022. godine odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je prvostupanjski organ, po službenoj dužnosti, izvršio operativne provjere, te mu je dostavljen akt Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSA). Također, naveo je da je, na temelju podataka iz dostavljenog akta, utvrđeno da je apelant evidentiran u bazi potraga i registra određenih stranaca (ROS) i da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na relevantne odredbe Zakona o strancima kojima je propisano, da uz osnovne opće uvjete za ulazak u BiH, stranac mora ispunjavati i ostale opće uvjete. Osim toga, propisano je i da ne smiju postojati drugi razlozi zbog kojih bi njegovo prisustvo na teritoriji BiH predstavljalo prijetnju sigurnosti BiH, javnom poretku, javnom redu i miru, javnom zdravlju u BiH ili međunarodnim odnosima BiH. U odnosu na apelantov prigovor da u pobijanom rješenju nisu date i obrazložene odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant prijetnja nacionalnoj sigurnosti, Sud BiH je ukazao je da iz dijela spisa tuženog, koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka tuženog o apelantovom poduzimanju aktivnosti koje narušavaju sigurnost BiH. Imajući u vidu da tuženi i prvostupanjski organ nemaju zakonsku mogućnost ocjenjivati činjenice koje je utvrdila OSA, Sud BiH je zaključio da su ti organi, na temelju dostavljenih informacija, pravilno utvrdili da su se ispunili uvjeti za primjenu članka 24. u svezi sa člankom 19. stavak (3) točka
g) Zakona o strancima.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na slobodu kretanja iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da u osporenim odlukama nisu obrazloženi razlozi zbog kojeg mu je zabranjen ulazak u BiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim člankom primjenjive na konkretni slučaj.
7. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o statusnim pitanjima spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, koji je isključen iz djelokruga članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Praksa Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europskog suda) pokazuje da pravo na ulazak i boravak u nekoj državi nije pravo koje je garantirano odredbama Europske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom, aktima javne uprave, iz čega slijedi da pojam „građanska prava“ u članku 6. stavak 1. Europske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak u državu, niti postupak u kojem je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Maaouia protiv Francuske, presuda od 5. listopada 2000. godine, predstavka broj 39652/98, točka 35. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno primjenjuje i Ustavni sud (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2264/22 od 19. siječnja 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba)
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj, pa je apelacija u odnosu na navode o povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na slobodu kretanja, Ustavni sud primjećuje da apelant nije ušao na teritoriju BiH, odnosno da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iz članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, prema kojem se pravo na slobodu kretanja garantira svakome tko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države. Imajući to u vidu, Ustavni sud zaključuje da konkretni predmet ne pokreće pitanje apelantovog prava prema članku II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6854/18 od 9. rujna 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu kretanja iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman