Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3797/22 (M. S.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vještak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3797/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3797/22, rješavajući apelaciju Mevle Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevle Smajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 102906 21 Rev od 3. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevla Smajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Ivan Radulović advokat iz Bijeljine, podnijela je 6. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 102906 21 Rev od 3. augusta 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže ZEDP „Elektro-Bijeljina“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) da joj na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da se na apelantičinoj vikendici dogodio požar u kojem je izgorio sprat te nekretnine. Dalje je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke, koji je pribavljen za potrebe tužilaštva (u daljnjem tekstu: vještak tužilaštva) proizlazi da pregledom elektroinstalacije i kablova na vikendici nije našao tragove kratkog spoja. Nadalje, utvrđeno je da je u konkretnoj pravnoj stvari provedeno vještečenje po vještaku kojeg je preložila tužena (u daljnjem tekstu: vještak tužene) iz kojeg proizlazi da uzrok požara na vikendici nije kratki spoj, odnosno struja, kao i da je kratki spoj nastao nakon što je nešto drugo izazvalo požar.

4. Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 173. Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sadrži zakonsku pretpostavku da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Dalje je naveo da je članom 174. ZOO propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je za ostvarivanje prava na naknadu štete u konkretnom slučaju oštećeni trebao dokazati da je pretrpio štetu i da ona potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Kako apelantica to nije dokazala zaključio je da su nižestepene odluke pravilne. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica tek na glavnoj raspravi, nezadovoljna nalazom i mišljenjem vještaka tužene, predložila da vještačenje provede stručna ustanova, što je u suprotnosti sa odredbama Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je regulisano izvođenje dokaza vještačenjem. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelanticinim revizionim prigovorima, ne postoje dva različita nalaza i mišljenja vještaka. Naime, ukazao je da je na prijedlog tužene vještak elektrotehničke struke obavio jedno vještačenje, a da je drugi nalaz i mišljenje urađen za potrebe istrage koju je provelo tužilaštvo. Naveo je da se nalaz urađen za potrebe istrage ne može u parničnom postupku cijeniti kao nalaz i mišenje vještaka u smislu odredbe člana 147. ZPP.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da sudovi nisu dopustili da neka referentna ustanova provede vještačenje i da utvrdi šta je uzrok požara.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog čega smatra da su odluke nižestepenih sudova pravilne i da tužena nije odgovorna za nastalu štetu. Naročito, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne razloge zašto nije prihvaćen prijedlog apelantice za dodatno vještačenje. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3797/22 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio