Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-663/21 („Primo“ d.o.o. Donji Vakuf)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Uporedive situacije
- Proporcionalnost
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-663/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-663/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Primo“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „Primo“ d.o.o. Donji Vakuf protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 014447 20 U od 18. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Primo“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 014447 20 U od 18. decembra 2020. godine, Rješenja Općine Donji Vakuf – Općinsko vijeće, Komisija za žalbe (u daljnjem tekstu: Komisija za žalbe) broj 05-19-0009/2020-03527 od 2. septembra 2020. godine i Rješenja Općine Donji Vakuf – Služba za prostorno uređenje, katastar i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-19-0009/2020-03527 od 23. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općine Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: Općina) zatraženo je 2. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općina dostavili su odgovore na apelaciju 14. i 24. juna 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovim punomoćnicima 28. jula 2022. godine. Apelantovi punomoćnici nisu dostavili izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Službe broj 05-19-0009/2020-03527 od 23. juna 2020. godine apelantu je utvrđena „komunalna naknada za korištenje objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje“ (u daljnjem tekstu: komunalna naknada) za 2020. godinu na osnovu čl. 1. i 2. Odluke o komunalnoj naknadi Općine Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: Odluka). Ta naknada je utvrđena u mjesečnom iznosu od 180,24 KM, što godišnje ukupno iznosi 2.162,90 KM. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je naknada obračunata za apelantov poslovni prostor i posebno za njegovo zemljište (zajedno: sporne nekretnine).
7. Rješenjem Komisije za žalbe broj 05-19-0009/2020-03527 od 2. septembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Komisija za žalbe je ocijenila neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni organ bio dužan da direktno primijeni odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima SBK (u daljnjem tekstu: Zakon). U vezi s tim je istakao da su općinski organi dužni da primijene odredbe Odluke s obzirom na to da niko nije pokretao postupak utvrđivanja zakonitosti tog propisa.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 014447 20 U od 18. decembra 2020. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa uprave. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je održao usmenu raspravu na kojoj je apelantov punomoćnik iznio opširne navode zbog kojih smatra da je Odluka neustavna i da je stoga organi uprave nisu mogli primijeniti. Također je naveo da apelant ne spori da je vlasnik spornih nekretnina, te je stoga zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje na osnovu katastarskih podataka. U vezi s tim je istakao da katastarski podaci nisu dovedeni u pitanje apelantovim tužbenim navodima. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu „omogućeno da pred organom uprave korigira podatke o poslovnom objektu i zemljištu […], na način da je [apelant]pozvan da svu dokumentaciju koju smatra relevantnom za određivanje komunalne naknade predoči kako bi se ona uzela u razmatranje prilikom donošenja rješenja. [Apelant] nije pristupio na to saslušanje […]“. Nadalje, sud je ukazao da je odredbom člana 2. Odluke propisano da se komunalna naknada plaća za stambeni, poslovni i proizvodni prostor, te prostor za druge privredne djelatnosti prema jedinici mjere izgrađene korisne površine (m ), a za otvoreni prostor skladište, stovariše, pijacu, kao i za drugi otvoreni prostor koji neposredno služi za obavljanje djelatnosti prema jedinici mjere (m ) građevinskog zemljišta. U konkretnom slučaju apelantova obaveza je utvrđena na osnovu podataka iz katastra nekretnina, pa, kako je to sud obrazložio, nije bilo neophodno izlaziti na lice mjesta i o zatečenom stanju sačinjavati zapisnik. Pri tome je istakao da se s tim u upravnom postupku saglasio i apelantov vlasnik. Sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantove navode da nije dužan da plati komunalnu naknadu za sporno zemljište jer ga ne koristi u svrhu obavljanja proizvodne djelatnosti, nego se radi o poslužnom dobru. U vezi s tim, sud je istakao da iz člana 2. Odluke proizlazi da je za određivanje komunalne naknade odlučujuće da li zemljište služi za obavljanje djelatnosti, te da stoga nije nužno utvrđivati da li se ono zaista i koristi u tu svrhu. U vezi s apelantovim navodima o neustavnosti Odluke, sud je istakao da nema mogućnost ocjenjivanja njene ustavnosti i da je dužan da je primjenjuje. Pri tome je obrazložio da općinsko vijeće ima ovlaštenje da razrađuje pojedine odredbe Zakona, pa i na način da utvrđuje izuzetke od obaveze plaćanja komunalne naknade, što je učinjeno odredbom člana 1. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. U vezi s tim, apelant navodi da odredbe čl. 22, 24. i 28. Zakona i Odluke nalažu da se imovina može koristiti samo uz plaćanje naknade i da to predstavlja „ograničavanje“ ili „nadziranje“ prava na imovinu. Dalje navodi da je miješanje u njegovo pravo na imovinu nezakonito jer su organi uprave i sud proizvoljno primijenili Zakon i Odluku i jer je komunalna naknada sama po sebi neustavna. U vezi s tim, apelant navodi da je odredbom člana 2. Odluke propisano da se komunalna naknada plaća samo za zemljište koje služi neposredno za obavljanje djelatnosti, a ne prema činjenici posjeda ili vlasništva zemljišta. Navodi da se ta činjenica ne može utvrditi isključivo iz posjedovnog lista „prostim silogizmom da svaki prostor ili zemljište u vlasništvu ili posjedu pravne osobe predstavlja osnov za naplatu komunalne naknade“. Apelant dalje navodi da je komunalna naknada „neustavni parafiskalni namet koji je sam sebi svrha“ jer se troškovi obavljanja zajedničke komunalne potrošnje plaćaju kroz priključke i cijene konkretnih usluga, koje u sebi sadrže naknade za amortizaciju, obnovu, rekonstrukciju infrastrukture i sl. Iz navedenog razloga apelant smatra da odredbe Zakona i Odluke koje propisuju obavezu plaćanja komunalne naknade nisu u javnom interesu i da predstavljaju naknadu državi zbog korištenja imovine. Apelant dalje navodi da je Zakon od plaćanja komunalne naknade izuzeo isključivo subjekte koji pružaju komunalne usluge. Međutim, Odlukom je ta obaveza svedena samo na privatne privredne subjekte, dok su ostali izuzeti iz te obaveze. Stoga, apelant smatra da su odredbe Odluke suprotne Zakonu i da su njima privatni privredni subjekti diskriminirani u odnosu na javnopravne subjekte i fizičke osobe jer se radi o finansiranju djelatnosti koje su od zajedničkog interesa svih subjekata.b)Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke.
11. Općina je navela da su organi uprave i sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da su apelantovi navodi neosnovani. Navela je da je Zakonom propisana mogućnost općinskog vijeća da izuzme određene subjekte od obaveze plaćanja komunalne naknade. Općina je dalje navela da je nesporno da je apelant vlasnik i posjednik spornih nekretnina, te da je sam apelantov vlasnik H. Đ. potvrdio da nema potrebe da se provodi uviđaj jer se podaci o površini spornih nekretnina mogu uzeti iz posjedovnog lista. Također je navela da su organi uprave i sud bili dužni da primijene odredbe Odluke jer nije utvrđeno da su one neustavne. U vezi s tim se pozvala na Odluku Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 013290 19 U od 13. decembra 2011. godine. Predložila je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno neosnovanu.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ broj 13/13) u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak A. Sredstva i cijena komunalne usluge
Član 17. (Sredstava za obavljanje komunalnih djelatnosti)
Sredstva za obavljanje komunalnih djelatnosti osiguravaju se:
a) iz cijene komunalne usluge;
b) iz komunalne naknade;
c) iz općinskoga budžeta;
d) iz drugih izvora, prema posebnim propisima.
Odjeljak C. Osnove i kriteriji za određivanje komunalne naknade
Član 24. (Propisivanje komunalne naknade) (1) Općinsko vijeće, u skladu s ovim zakonom, svojom odlukom propisuje obavezu plaćanja komunalne naknade za korištenje objekata i uređaja zajedničke potrošnje. (2) Odlukom općinskoga vijeća, kojom se uvodi obaveza plaćanja komunalne naknade, određuju se osnove i kriteriji na osnovu kojih se utvrđuje iznos naknade, u zavisnosti od stepena opremljenosti naselja komunalnim objektima i uređajima zajedničke komunalne potrošnje te kvaliteta i standarda komunalnih proizvoda i usluga.
Član 25. (Određivanje komunalne naknade) (1) Komunalna naknada određuje se za stambeni i proizvodni prostor te prostor za druge privredne djelatnosti prema jedinici mjere izgrađene korisne površine (m²), a za otvoreni prostor – skladište, stovarište, pijacu, kao i za drugi otvoreni prostor koji neposredno služi za obavljanje djelatnosti, prema jedinici mjere (m²) građevinskog zemljišta. […]
13. Odluka o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Općine Donji Vakuf“ br. 7/14, 4/17 i 4/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom odlukom utvrđuje se obaveza plaćanja komunalne naknade za obavljanje komunalnih djelatnosti zajedničke potrošnje, obveznici plaćanja komunalne naknade, način utvrđivanja visine komunalne naknade, način naplate i korišćenje sredstava ostvarenih od komunalne naknade.
Član 2.
Komunalna naknada se plaća za stambeni, poslovni i proizvodni prostor te prostor za druge privredne djelatnosti prema jedinici mjere izgrađene korisne površine (m²), a za otvoreni prostor – skladište, stovarište, pijacu, kao i za drugi otvoreni prostor koji neposredno služi za obavljanje djelatnosti prema jedinici mjere (m²) građevinskog zemljišta. […]
Član 4.
Sredstva komunalne naknade namijenjena su za finansiranje obavljanja komunalnih djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje iz člana 3. Odluke o komunalnim djelatnostima i to:
1. čišćenje javnih površina u naselju koje obuhvata prikupljanje, odvoženje, deponovanje, uništavanje otpadaka i padavina sa javnih površina, 2. održavanje i uređivanje javnih zelenih površina kao što su: parkovi, drvoredi, skverovi, travnjaci, zelenilo uz saobraćajnice i zelene površine uz stambene zgrade, koje obuhvata reproduktivnu sadnju drveća, trave i drugog rastinja,
3. održavanje javnih saobraćajnih površina u naselju koje obuhvata popravke i modernizaciju ulica, pločnika, trgova, objekata za javnu rasvjetu i vertikalne i horizontalne signalizacije,
4. odvođenje atmosferskih voda iz naselja,
5. javna rasvjeta u naselju kojom se osvjetljavaju saobraćajne i druge javne površine u naselju,
6. održavanje javnih parkirališta, javnih površina za rekreaciju i javnih dječijih igrališta,
7. djelatnosti zimske službe u naselju i na lokalnim putevima i pravcima,
8. vršenje dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije (preventivno i u slučaju potrebe),
9. uklanjanje pasa lutalica,
10. dekoracija grada,
11. čišćenje i održavanje regulisanih i neregulisanih vodotokova,
12. održavanje spomen obilježja, javnih česmi, satova, fontana i panoa za javno oglašavanje i plakatiranje,
13. održavanje javnih klozeta,
14. učešće u izgradnji objekata zajedničke komunalne potrošnje,
15. učešće u otklanjanju posljedica elementarnih nepogoda,
16. održavanje gradske deponije.
VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva te da apelacija nije ni očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu.
Pravo na imovinu
16. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
17. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
18. Ustavni sud zapaža da apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je osporenim odlukama obavezan da plati komunalnu naknadu za poslovni prostor i zemljište u njegovom vlasništvu.
19. Ustavni sud smatra da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj „imovini“ koja potpada pod obim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je apelant osporenim odlukama obavezan da plati komunalnu naknadu, Ustavni sud smatra da je došlo do miješanja u njegovu imovinu u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se radi o kontroli korištenja apelantove imovine radi plaćana javnih prihoda. Dalje se mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja općeg/javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.
20. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud svoju odluku zasnovali na odredbi člana 2. Odluke, koja je jasna i dostupna i stoga ispunjava uvjete zakonitosti. Tom odredbom je propisano da se komunalna naknada „plaća za stambeni, poslovni i proizvodni prostor te prostor za druge privredne djelatnosti prema jedinici mjere izgrađene korisne površine (m²), a za otvoreni prostor – skladište, stovarište i pijacu, kao i za drugi otvoreni prostor koji neposredno služi za obavljanje djelatnosti, prema jedinici mjere (m²) građevinskog zemljišta“. Istovjetna odredba sadržana je i u članu 25. Zakona (vidi tačku 12. ove oduke). Kantonalni sud je pri tome istakao da je apelant propustio mogućnost da u upravnom postupku korigira podatke o spornim nekretninama, kao i da se njegov vlasnik eksplicitno saglasio s tim da se komunalna naknada odredi prema površini upisanoj u katastarskoj evidenciji. Osim toga, sud je jasno ukazao da je u konkretnom slučaju odlučujuća činjenica da zemljište služi za obavljanje poslovne djelatnosti, bez obzira na to da li se zaista i koristi u tu svrhu. U vezi s apelantovim navodima o nezakonitosti Odluke, Ustavni sud primjećuje da ovlaštenje općinskog vijeća da propisuje obavezu plaćanja komunalne naknade proizlazi iz odredbe člana 24. Zakona. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da su „troškovi komunalnih djelatnosti već sadržani u cijeni konkretnih usluga“ i da je „komunalna naknada parafiskalni namet koji je sam sebi svrha“. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 17. Zakona propisano da se sredstva za obavljanje komunalnih djelatnosti, osim komunalne naknade, osiguravaju i iz cijene komunalne usluge, općinskog budžeta i drugih izvora prema posebnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća i na to da država uživa široko polje slobodne procjene u određivanju naplate javnih prihoda (vidi Evropski sud, Popović i drugi protiv Srbije, odluka od 23. septembra 2014. godine, predstavka broj 75915/12, tačka 80. s daljnjim referencama). Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uvjet zakonitosti u smislu standarda Evropske konvencije.
21. Razmatrajući da li je miješanje služilo općem/javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da se konkretna komunalna naknada odnosi na djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje. Te djelatnosti su, shodno odredbi člana 4. Odluke, održavanje javnih i zelenih površina, saobraćajnica, javne rasvjete, javnih parkirališta i igrališta, spomen obilježja, fontana i satova, javnih toaleta, odvođenje atmosferskih voda, uklanjanje pasa lutalica i sl. (vidi tačku 13). Stoga, Ustavni sud smatra da je cilj miješanja u apelantovo pravo na imovinu bilo osiguranje obavljanja komunalnih djelatnosti zajedničke potrošnje, koje su nesporno u općem/javnom interesu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-53/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. Analizirajući pitanje proporcionalnosti, Ustavni sud primjećuje da iznos komunalne naknade koju je apelant obavezan da plati nije bio naročito visok (vidi tačku 7. ove odluke), niti apelant tvrdi da je nametanje te obaveze u ozbiljnijoj mjeri utjecalo na njegovu finansijsku situaciju (vidi Evropski sud, Bežanić i Baškarad protiv Hrvatske, presuda od 19. maja 2022. godine, predstavke br. 16140/15 i 13322/16, tačka 79). Stoga, imajući u vidu široko polje slobodne procjene javne vlasti u oblasti politike javnih prihoda, uključujući i izbor vrste i iznosa te obaveze (vidi Evropski sud, Cacciato protiv Italije, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 60633/16, tačka 25. s daljnjim referencama), Ustavni sud smatra da je obavezivanjem apelanta da plati komunalnu naknadu postignut „pravičan odnos“ između zahtjeva osiguranja obavljanja komunalnih djelatnosti od općeg interesa i zaštite apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije stavljen „poseban i pretjeran teret“.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
24. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
25. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
26. Apelant smatra da je nametanjem obaveze plaćanja komunalne naknade diskriminiran u odnosu na javnopravne subjekte i fizičke osobe, koji su odredbama Odluke izuzeti od te obaveze iako se radi o finansiranju djelatnosti koje su od zajedničkog interesa svih subjekata.
27. Ustavni sud naglašava da za pokretanje pitanja diskriminacije mora postojati razlika u postupanju prema osobama u analognim ili relevantno sličnim situacijama (vidi Evropski sud, Ēcis protiv Latvije, presuda od 10. januara 2019. godine, predstavka broj 12879/09, tačka 78), na osnovu ličnog obilježja (ili „statusa”) prema kojem se osobe ili grupe osoba razlikuju jedna od druge (vidi Evropski sud, Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, presuda od 25. jula 2017. godine, predstavka broj 17484/15, tačka 45). Evropski sud u svojim odlukama dosljedno ukazuje da će se različito postupanje prema osobama u analognim ili relevantno sličnim situacijama smatrati diskriminirajućim samo ako nema objektivno i razumno opravdanje – drugim riječima, ako ne slijedi legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-97/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. Država ugovornica uživa slobodu procjene pri ocjenjivanju opravdavaju li razlike u inače sličnim situacijama različito postupanje i u kojoj mjeri. Obim ove procjene će se razlikovati zavisno od okolnosti, predmeta i pozadine slučaja (vidi, između ostalog, Evropski sud, Njegovanović i drugi protiv Srbije, predstavke br. 29907/16, 30022/16 i 30322/16, presuda od 25. januara 2022. godine, tačka 78). Evropski sud također kontinuirano ističe da zahtjev za dokazivanje analognog položaja ne zahtijeva da grupe komparatora budu identične, već aplikant mora dokazati da je, imajući u vidu posebnu prirodu njegove žalbe, bio u relevantno sličnoj situaciji kao i drugi tretirani drugačije (vidi Evropski sud, Clift protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7205/07, presuda od 13. jula 2010. godine, tačka 66).
29. Primjenjujući navedene standarde na konkretni slučaj, Ustavni sud primjećuje da je apelant privredno društvo u privatnom vlasništvu, dok su osobe koje su izuzete od obaveze plaćanja komunalne naknade javnopravni subjekti i fizičke osobe. Apelant koji tvrdi da postoji različito postupanje po zabranjenom osnovu u odnosu na uporednu grupu dužan je to dokazati kako bi diskriminaciju učinio vjerovatnom. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da se nalazi u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji kao javnopravni subjekti i fizičke osobe (vidi, op. cit., AP-53/21, tačka 48).
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu.
Pravo na pravično suđenje
31. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, apelant nije naveo, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, također, neosnovani.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da osporene odluke zadovoljavaju standard zakonitosti, slijede legitimni cilj u općem/ javnom interesu, te da je postignut „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa i zaštite apelantovog prava na imovinu.
33. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer se apelant kao privatno privredno društvo ne nalazi u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji kao javnopravni subjekti i fizičke osobe u odnosu na koje smatra da je diskriminiran.
34. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant ne tvrdi, niti iz činjenica predmeta proizlazi da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija na njegovu štetu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić