Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1936/21 (Š. P.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Mjenica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1936/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1936/21, rješavajući apelaciju Šerifa Pečenkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šerifa Pečenkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 322554 20 Rev od 18. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šerif Pečenković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 2. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 322554 20 Rev od 18. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 322554 18 P od 11. decembra 2019. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja „ASA Banke“ d.d. Sarajevo, pravnog sljednika „Moje banke“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj). Apelantu je naloženo da tužitelju isplati ukupan iznos od 631.313,33 KM uz naknadu troškova postupka (tačka 1. izreke). U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (tačka 2. izreke). Tačkom 3. izreke presude, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj „u cijelosti namiren naspram [apelanta] za potraživanja koje temelji na mjenici serijskog broja […], odnosno na osnovu ugovora o dugoročnom kreditu […] od 27. jula 2011. godine“. Apelant je ovaj zahtjev temeljio na tome da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama privrednog društva „Profit“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: založene nekretnine) na temelju rješenja o dosudi i rješenja o namirenju od 10. juna 2016. godine i 15. maja 2017. godine.

3. Općinski sud je utvrdio da je tužitelj privrednom društvu „Profit“ d.o.o. Sarajevo (daljnjem tekstu: glavni dužnik) odobrio kredit u iznosu od 1.541.793,28 KM. Apelant je, kao suosnivač glavnog dužnika sa udjelom od 15%, tužitelju izdao mjeničnu izjavu i dvije bjanko potpisane mjenice kao sredstvo osiguranja izmirenja obaveze glavnog dužnika u svojstvu mjeničnog dužnika 27. jula 2011. godine. Navedenom mjeničnom izjavom apelant je ovlastio tužitelja da može u svako doba popuniti mjenice u skladu sa Zakonom o mjenici i navedenim ugovorom i kod nadležnog suda tražiti naplatu potraživanja bez ikakvih prigovora. S obzirom na to da glavni dužnik nije vratio kredit, tužitelj je otkazao ugovor o kreditu 16. januara 2013. godine i popunio mjenicu na iznos od 1.669.974,39 KM koju je istog dana protestirao kod nadležnog suda.

4. Tužitelj je u svojstvu tražioca izvršenja 31. januara 2013. godine pokrenuo izvršni postupak protiv glavnog dužnika. U tom postupku tužitelj je na trećem ročištu, kao najpovoljniji ponuđač, kupio založene nekretnine glavnog dužnika za iznos od 750.000,00 KM i postao je vlasnik te nekretnine. Općinski sud je također utvrdio da iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da je vrijednost navedenih nekretnina glavnog dužnika bila procijenjena na iznos od 1.718.117,80 KM, ali da dugovanje po ugovoru o kreditu nije u cijelosti namireno, jer je tužiteljevo ukupno potraživanje (glavnica, redovne i zatezne kamete i troškovi izvršnog postupka) iznosilo 2.349.430,33 KM.

5. Općinski sud je istakao da je među strankama bilo sporno da li je tužitelj kao kupac založene nekretnine u izvršnom postupku u cijelosti namiren te, ako nije, koliko iznosi njegovo potraživanje prema glavnom dužniku, a time i prema apelantu kao mjeničnom dužniku. Također je bilo sporno, kako je sud ukazao, da li je tužiteljevo potraživanje zastarjelo. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je osnovano potraživanje iznosa od 631.313,33 KM, koji predstavlja razliku između tužiteljevog ukupnog potraživanja i procijenjene vrijednosti nekretnine, neovisno od okolnosti da ju je kao tražitelj izvršenja kupio za iznos od 750.000,00 KM. U vezi s tim Općinski sud je ukazao na stav Ustavnog suda u predmetu AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i odredbe Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) te je zaključio da je tužitelj u izvršnom postupku namiren za iznos od 1.718.117,80 KM, tj. u procijenjenoj vrijednosti nekretnine. Stoga je djelimično usvojio tužbeni zahtjev te je zaključio da je, samim tim, neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. Što se tiče mjenične izjave i mjenice koje je izdao apelant, sud je ukazao da se potpisom na mjenici stvara samostalni mjeničnopravni odnos između mjeničnog dužnika i kreditora, na osnovu ugovora o kreditu kao pravnog posla za koji je mjenica izdata. Općinski sud je istakao da se radi o mjeničnom sporu na koji se primjenjuju odredbe Zakona o mjenici, kao lex specialis koji uređuje oblast iz kojeg je proistekao spor u konkretnom slučaju. Stoga je naveo da se i rokovi trebaju cijeniti prema odredbama tog zakona. Dalje, sud je ukazao da, suprotno apelantovom stavu, nema mjesta primjeni Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer između parničnih stranaka nije zaključen ugovor o jemstvu. Naime, apelantova mjenična izjava predstavlja jednostranu izjavu volje kojom je ustanovljena njegova obaveza iz mjenice i ovlaštenje mjeničnog vjerovnika da mjenicu naplati od apelanta kao mjeničnog dužnika.

6. Općinski sud je dalje ukazao na relevantne odredbe Zakona o mjenici te je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja. Ukazao je da prema članu 80. stav 1. Zakona o mjenici svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Općinski sud je istakao da u apelantovom slučaju taj rok nije istekao budući da je ugovor o kreditu otkazan 15. marta 2013. godine a mjenica protestirana i izvršni postupak pokrenut 31. marta 2013. godine. Osim navedenog, Općinski sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor da se pred sudom vodi izvršni postupak protiv ostalih suosnivača glavnog dužnika. U vezi s tim je naveo da prema članu 414. ZOO svaki dužnik solidarno odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće, a kada jedan od dužnika u cijelosti ispuni obavezu, ona prestaje i za sve ostale dužnike.

7. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 P 322554 20 Gž od 28. maja 2020. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju odluke je navedeno da taj sud prihvata činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnopravnom sporu na koji se primjenjuju odredbe Zakona o mjenici a ne ZOO, čija primjena podrazumijeva zaključenje ugovora o jemstvu. Međutim, taj ugovor nije zaključen, niti je apelant potpisnik ugovora o kreditu, već je mjenični dužnik. Također Kantonalni sud je odbio kao neosnovan prigovor litispendencije budući da i sam apelant u žalbi navodi da tužitelj vodi postupak protiv drugog tuženog, odnosno izvršenika. Stoga, po ocjeni Kantonalnog suda, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 67. stav 1. ZPP, jer se taj drugi postupak ne vodi protiv apelanta. Kantonalni sud je također prihvatio razloge prvostepenog suda u odnosu na apelantov prigovor zastare i pravnu valjanost mjenice.

8. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 322554 20 Rev od 18. februara 2021. godine odbio apelantovu reviziju u dijelu kojim je osporavao odluku o tužbenom zahtjevu, a odbacio u dijelu kojim je osporavao odlučenje o protivtužbenom zahtjevu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da apelant revizijskim navodima nije doveo u pitanje zaključak drugostepenog suda da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio po slobodnom uvjerenju koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Vrhovni sud je potvrdio i ostale stavove drugostepenog suda, ali je istakao da je taj sud, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je drugostepeni sud bio dužan primijeniti rok iz člana 80. stav 2. Zakona o mjenici, kojim je regulisano da mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju izvršni postupak pokrenut 31. januara 2013. godine, mjenična obaveza je dospjela 30. januara 2013. godine kada je podignut i protest. Iz toga proizlazi da nije protekao propisani rok zastare od godinu dana od dana podignutog protesta. Međutim, budući da je drugostepenom presudom pravilno odbijen apelantov prigovor zastare, ova pogrešna primjena prava, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije od utjecaja na pravilnost drugostepene odluke. Dalje, Vrhovni sud je potvrdio stav drugostepenog suda i odbio apelantov prigovor da je tužbu trebalo odbaciti zbog litispendencije. Stoga Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio u dijelu tužbenog zahtjeva primjenom odredbe člana 248. ZPP. Suprotno tome, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dopuštena u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu jer vrijednost protivtužbenog zahtjeva ne prelazi imovinski cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, pa je u tom dijelu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je Vrhovni sud na proizvoljan način primijenio odredbe Zakona o mjenici jer „mjenica nije pogodna za naplatu potraživanja od njega kao fizičkog lica za dug glavnog dužnika kao pravnog lica“. Zbog toga ističe da „lično jemstvo nije bilo moguće“. Smatra da je tužitelj u cijelosti namiren, jer je založena nekretnina glavnog dužnika imala dovoljnu vrijednost da u potpunosti „pokrije kreditni aranžman“ koji je „plasirao tužitelj“. Apelant ukazuje da je takvo postupanje suda suprotno praksi Ustavnog suda (odluka broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine). Ističe da je sud potpuno zanemario činjenicu da se nezakonito od osnivača glavnog dužnika traži garancija u vidu bjanko mjenice, bez bilo kakve provjere imovine ili uticaja iste na plasman kredita. Apelant smatra da je postupanje sudova suprotno odredbama Zakona o privrednim društvima, ZOO, Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji, i da su se „držali strogo odredbi Zakona o mjenici“. Također navodi da su sudovi pogrešno zauzeli stav „da član d.o.o. temeljem bjanko mjenice odgovara svom svojom imovinom za obaveze d.o.o“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32., kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno uvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoje zaključke zasnovao na činjenicama koje su utvrđene u prvostepenom postupku i na relevantnim propisima, i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto u datim okolnostima nema mjesta primjeni odredbi ZOO, odnosno zašto su za rješavanje spora relevantne odredbe Zakona o mjenici (vidi tačku 7. ove odluke). Također, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi imali u vidu stav Ustavnog suda u predmetu broj AP-4380/13 te da su zaključili da se tužitelj, koji je kupio nekretninu u izvršnom postupku, namirio u procijenjenoj vrijednosti nekretnine, ali da je njegovo potraživanje veće od tog iznosa. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1936/21 (Š. P.) | Sudska praksa | Aktio