Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1096/21 (V. Š.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1096/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja , na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1096/21, rješavajući apelaciju Vladimira Šatare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Šatare podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 079361 19 Rev od 21. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Šatara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 2. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 079361 19 Rev od 21. oktobra 2020. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 079361 18 Gž od 30. septembra 2019. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 079361 16 P od 16. novembra 2017. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 80 0 P 079361 16 P od 16. novembra 2017. godine djelomično usvojio tužbeni zahtjev Ž. J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na način da je raskinuo predugovor o kupoprodaji stana u Bijeljini (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji su zaključili tužitelj i apelant, te je apelantu naložio da tužiocu preda taj stan u posjed (stav I, tač. 1. i 2. izreke). Presudom su utvrđena međusobna potraživanja tužitelja i apelanta i međusobno prebijanje tih potraživanja do određenog iznosa (stav I tač. 3., 4. i 5. izreke). Apelant je obavezan platiti tužitelju iznos preciziran u izreci presude, kao razliku potraživanja po osnovu dospjelih zakupnina na ime korištenja spornog stana (stav I tačka 6. izreke presude). Apelant je obavezan platiti tužitelju i troškove parničnog postupka (stav I tačka 7. izreke). U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen (stav II izreke).
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su zaključili predugovor o kupoprodaji spornog stana, da je apelant isplatio dio kupoprodajne cijene, kao i da je ugovoreno da će ostatak cijene isplatiti u mjesečnim ratama u roku od 300 mjeseci. Također, nesporno je utvrđeno da je apelant nakon zaključenja predugovora ušao u posjed spornog stana, kao i da više godina ne plaća ugovorene mjesečne rate. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelant, kao razlog za neplaćanje ostatka kupoprodajne cijene, isticao da tužitelj nije obezbijedio valjanu dokumentaciju na osnovu koje bi se apelant mogao uknjižiti kao vlasnik spornog stana. Sud je ukazao da tužitelj to nije osporavao, ali da je istakao da je u toku procedura za dobijanje trajne upotrebne dozvole za stambeni objekat u kojem se nalazi sporni stan. Osnovni sud je zaključio da apelant nije u cijelosti ispunio svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene, već je to učinio samo djelomično. Dalje, sud je utvrdio da je apelant u posjedu stana od momenta kupovine i da ga koristi, te da „nema namjeru da tužitelju isplati ostatak kupoprodajne cijene“. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kako je to već navedeno u prethodnoj tački ove odluke.
4. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 079361 18 Gž od 30. septembra 2019. godine apelantova žalba je djelomično odbijena i potvrđena je prvostepena presuda u stavu I tač. 1. i 2. izreke. Žalba stranaka je usvojena u dijelu koji se odnosi na međusobna potraživanja, njihova prebijanja i apelantovu obavezu da isplati tužitelju ostatak duga na ime zakupnine i troškove postupka, kao i u dijelu u kojem je odbijen ostatak tužbenog zahtjeva (stav I. tač. 3, 4, 5, 6. i 7. i stav II izreke). U tom dijelu prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da u cijelosti prihvata činjenično utvrđenje i pravne razloge prvostepenog suda u odnosu na odluku u stavu I tač. 1. i 2. izreke. U preostalom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje sa uputom za uklanjanje procesnih nedostataka.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 079361 19 Rev od 21. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude u dijelu kojim je djelimično odbijena njegova žalba. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio da među strankama nisu sporne odredbe zaključenog predugovora. Također, istakao je i da je tužitelj predao apelantu u posjed sporni stan nakon potpisivanja ugovora, uz obavezu zaključenja ugovora o prenosu vlasništva na spornom stanu nakon potpunog izmirenja obaveze isplate cijene, odnosno isplate ugovorenih rata. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da predugovor ima sve bitne elemente ugovora o prodaji, te da obavezuje ugovarače koji su se saglasili o vremenu i uslovima zaključenja glavnog ugovora. Osim toga, apelant je svojom slobodnom voljom zaključio predugovor, odnosno pristao da na ugovoreni način plaća tužitelju kupoprodajnu cijenu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravilo istovremenog ispunjenja iz člana 122. ZOO zato što stranke predugovorom nisu to predvidjele. Pored toga, nije dospjela tužiteljeva obaveza da sa apelantom zaključi ugovor o prenosu vlasništva, s obzirom na to da je apelant samo djelomično ispunio svoju obavezu plaćanja kupoprodajne cijene. Također, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da je ispunjenje obaveze tužitelja, koja još nije dospjela, postalo očigledno neizvjesno. Naime, sud je istakao da iz predmeta proizlazi da je tužitelju naknadno izdata urbanistička suglasnost i odobrenje za izgradnju i za upotrebu stambenog objekta. Osim toga, obrazloženo je da je tužiteljev zahtjev za promjenu statusa objekta iz privremenog u trajni u proceduri, te da je regulacionim planom predviđeno zadržavanje postojećeg sagrađenog objekta. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 124. i 132. ZOO, kada su u datim okolnostima raskinuli predugovor zbog neispunjenja i usvojili zahtjev za predaju u posjed spornog stana.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u žalbi i reviziji, a naročito da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 124-132. ZOO. Apelant smatra da nije imao obavezu da ispuni svoju ugovornu obavezu dok tužitelj ne učini izvjesnim da će moći izvršiti svoju. Dalje, apelant je naveo da je tužitelj nakon okončana prvostepenog postupka pribavio potrebne dozvole i upisao objekat i sporni stan u javne evidencije, ali da je na spornom stanu „uknjižen veliki broj tereta po osnovu dugova tužioca“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije u cijelosti ispunio svoju obavezu isplate kupoprodajne cijene za sporni stan, odnosno da su se ispunili uslovi za raskid predugovora. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Ovo posebno zbog činjenice da je osporenim odlukama sporni predugovor raskinut upravo zbog apelantovog propusta da ispuni svoju ugovornu obavezu i u cijelosti isplati kupoprodajnu cijenu.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić