Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3857/22 (N. K.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3857/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3857/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nusret Karišik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nusret Karišik protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 532176 21 Gž 2 od 6. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nusret Karišik iz Vogošće (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Izet Laličić advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 532176 21 Gž 2 od 6. jula 2022. godine.
2. Presudom prvostepenog suda od 13. novembra 2020. godine, u relevantnom dijelu, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantove supruge (u daljnjem tekstu: tužiteljica) da sud obaveže apelanta da na njen tekući račun doprinosi/uplaćuje iznos od 300,00 KM mjesečno, na ime izdržavanja bračnog partnera – supruge, na način preciziran izrekom presude.
3. Presudom Kantonalnog suda od 6. jula 2022. godine preinačena je navedena presuda prvostepenog suda na način da je djelimično usvojen tužiteljicin protivtužbeni zahtjev i obavezan apelant da tužiteljici mjesečno doprinosi/uplaćuje na račun iznos 200,00 KM, na ime njenog izdržavanja, dok je u preostalom dijelu odbijen njen protivtužbeni zahtjev. Sud je u obrazloženju presude istakao da je održao ročište pred drugostepenim vijećem na kojem je ponovo proveo dokaze ranije izvedene pred prvostepenim sudom i ponovo saslušao parnične stranke. Naveo je da je ocjenom izvedenih dokaza na ročištu pred tim sudom utvrdio da je faktička bračna zajednica apelanta i tužiteljice prestala krajem 2012. godine. Utvrdio je da tužiteljica ima 56 godina, da ima završenu srednju školu, ali da je nezaposlena i da se zbog godina života i narušenog zdravlja ne može zaposliti. Utvrdio je da tužiteljica nema nikakvih primanja niti imovine iz koje bi mogla ostvariti sredstva za život, te da je korisnik javne kuhinje. Utvrdio je da tužiteljica živi u porodičnoj kući sa sinom, koji je također nezaposlen. Utvrdio je da apelant već duži niz godina živi i radi u inostranstvu, da od 2018. godine ima boravišnu dozvolu u Švicarskoj sa mogućnošću zaposlenja i da je zaposlen. Također je utvrdio da je apelant doprinosio izdržavanju tužiteljice i djece do kraja 2013. godine. Iz navedenih razloga, zaključio je da je apelant dužan izdržavati tužiteljicu srazmjerno svojim mogućnostima, u smislu odredbe člana 224. Porodičnog zakona. Navedenom odredbom je propisano da bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima. U odnosu na apelantove navode da ga je Kantonalni sud doveo u nejednak položaj u odnosu na drugu stranku, jer je na održanoj raspravi odbio njegove prijedloge da se pročitaju određeni materijalni dokazi, sud je istakao da ti dokazi datiraju iz 2006. i 2013. godine. Naveo da nije prihvatio te dokaze, jer apelant nije učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije bio u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu, u smislu odredbi člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je Kantonalni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe Porodičnog zakona kada ga je obavezao da izdržava tužiteljicu. Apelant također navodi da ga je Kantonalni doveo u nejednak položaj u odnosu na drugu stranku, zato što je na održanoj raspravi odbio njegove dokazne prijedloge da se pročitaju određeni materijalni dokazi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 224. Porodičnog zakona, dovoljno i jasno obrazložio zaključak da je apelant dužan da izdržava tužiteljicu srazmjerno svojim mogućnostima, jer je u postupku utvrdio da je tužiteljica nezaposlena i da se ne može zaposliti, te da nema nikakvih primanja niti imovine iz koje bi mogla ostvariti sredstva za život . Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je u postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot njegovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u postupku. Naime, Kantonalni sud je jasno obrazložio da je na održanoj raspravi odbio da se pročitaju određeni apelantovi dokazi koji datiraju iz 2006. i 2013. godine, jer nije učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije bio u mogućnosti predložiti na pripremnom ročištu, u smislu odredbi člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke i jedna procesna, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman