Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1087/21 (Grad Banja Luka)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Društveno vlasništvo
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1087/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1087/21, rješavajući apelaciju Grada Banjaluke na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Banjaluke podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022876 19 Uvp od 18. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnio je 1. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022876 19 Uvp od 18. januara 2021. godine.
2. Postupajući po zahtjevu Ugostiteljsko-trgovinsko-tehničke škole Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ugostiteljska škola), Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske
– Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) je donijela rješenje broj 21-
11/476-24/15 od 2. februara 2016. godine. U stavu 1. izreke ovog rješenja, pravo korištenja dosadašnjeg nosioca tog prava na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj svojini pretvoreno je u pravo svojine, i to na zemljištu na kojem je uknjiženo pravo korištenja u korist Trgovinsko-ugostiteljskog-školskog centra Banjaluka (u daljnjem tekstu: Školski centar), odnosno koje je upisano kao posjed Školskog centra (precizno označeno u stavu 1. izreke; u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Rješenjem je određeno da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja izvršiti promjena stanja u zemljišnoj knjizi tako što će se sporne nekretnine upisati kao svojina Ugostiteljske škole sa 1/1 dijela uz istovremeno brisanje društvene svojine (stav 2. izreke). Dalje, odbijen kao neosnovan zahtjev Ugostiteljske škole za pretvaranje prava korištenja u pravo svojine na nekretninama pobliže navedenim u stavu 3. izreke rješenja (u daljnjem tekstu: ostale nekretnine).
3. Područna jedinica je u obrazloženju rješenja utvrdila da su sporne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao društvena svojina sa dijelom 1/1. Dalje, utvrdila je da je na osnovu rješenja Odjeljenja za finansije Narodnog odbora Opštine Banjaluka od 24. oktobra 1959. godine u zemljišnim knjigama upisano pravo korištenja spornih nekretnina u korist Školskog centra. U obrazloženju rješenja je dalje utvrđeno da je veći dio spornih nekretnina izgrađen odnosno da se na njemu nalazi restoran i Ugostiteljska škola. Također, utvrđeno je da je Školski centar 1998. godine promijenio naziv u Ugostiteljska škola. U vezi sa tim, Područna jedinica je ukazala da je odredbom člana 325. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11; u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da se privremeno pravo korišćenja do preuzimanja, pravo korišćenja radi građenja i trajno pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu tog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika. Imajući u vidu da sporne nekretnine nisu postale svojina drugog lica do dana stupanja na snagu ZSP, Područna jedinica je zaključila da su se u odnosu na te nekretnine ispunili uslovi iz člana 325. ZSP za pretvaranje prava korištenja u pravo svojine. Shodno tome, Područna jedinica je odlučila kao u stavu 1. izreke rješenja.
4. Pravobranilaštvo, kao apelantov zakonski zastupnik, i Ugostiteljska škola su podnijeli žalbe protiv rješenja Područne jedinice. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uprava) je rješenjem broj 21-05/476-65/16 od 25. aprila 2018. godine odbila žalbu Pravobranilaštva kao neosnovanu (stav 1. izreke). Rješenjem je usvojena žalba Ugostiteljske škole koje je podnesena protiv prvostepenog rješenja u dijelu koji se odnosio na stav 3. izreke tog rješenja (stav 2. izreke). Prvostepeno rješenje je u tom dijelu poništeno u odnosu na određene parcele (precizirane u stavu 2. izreke drugostepenog rješenja) i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Uprava je u obrazloženju rješenja ocijenila da je osporeno rješenje u dijelu u kojem se odnosi na sporne nekretnine zasnovano na pravilnoj primjeni člana 325. ZSP.
5. Pravobranilaštvo je podnijelo tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022876 18 U od 30. maja 2019. godine. U obrazloženju presude je zaključeno da su organi uprave pravilno utvrdili da su ispunjeni svi uslovi iz člana 325. ZSP za pretvorbu prava korištenja na spornim nekretninama u pravo vlasništva. Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode Pravobranilaštva da su Zakonom o utvrđivanju i prenosu prava raspolaganja imovinom na jednice lokalne samouprave („Službeni Glasnik Republike Srpske“, 70/06; u daljnjem tekstu: Zakon o prenosu prava raspolaganja) sporne nekretnine postale apelantovo vlasništvo i da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti ZSP. U odnosu na navode kojima se apelant pozivao na presudu Okružnog suda broj 11 0 015706 15 U od 8. juna 2015. godine, Okružni sud je istakao da je ta presuda preinačena presudom Vrhovnog suda broj 11 0 015706 15 Uvp od 23. maja 2018. godine. Shodno tome, te navode nije ni razmatrao.
6. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 U 022876 19 Uvp od 18. januara 2021. godine odbio zahtjev Pravobranilaštva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da je osporena odluka zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 325. ZSP. Pri tome je ukazao da na drugačije odlučenje ne može uticati ni apelantovo pozivanje na Zakon o prenosu prava raspolaganja, s obzirom da je pravo korištenja na spornim nekretninama, po sili samog ZSP, pretvoreno u pravo svojine u korist Ugostiteljske škole.
7. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini smatra da su osporenom odlukom, u dijelu koji se odnosi na sporne nekretnine, pogrešno primijenjeni relevantni popisi. Naime, apelant tvrdi da je prema odredbama Zakona o prenosu prava raspolaganja postao nosilac prava raspolaganja na spornim nekretninama, koje je, kako navodi, jače od upisanog prava korištenja u korist Ugostiteljske škole. Shodno tome, smatra da se ne mogu primijeniti odredbe člana 325. ZSO. Također, apelant ukazuje da je Okružni sud o istom pravnom pitanju donio suprotnu odluku – presudu broj 11 0 015706 15 U od 8. juna 2015. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je meritorno odlučeno o pretvaranju prava korištenja na spornim nekretninama u pravo svojine. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su redovni sudovi i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe člana 325. ZSP, u obrazloženjima osporene i nižestepenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi i organi uprave detaljno, jasno i argumentovano obrazložili svoj zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za pretvorbu prava korištenja na spornim nekretninama u pravo svojine u korist Ugostiteljske škole. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji zapravo ponavlja navode koje je isticao u postupku po redovnim pravnim lijekovima, koje su drugostepeni organ uprave i redovni sudovi razmotrili i dovoljno jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud smatra potrebnim napomenuti da je Zakon o prenosu prava raspolaganja, na koji se apelant pozivao i u redovnom postupku i u apelaciji, regulisao pitanje prenosa prava raspolaganja na nekretninama obuhvaćenim tim zakonom, kao jednog od tri vlasnička ovlaštenja (upravljanje, korištenje i raspolaganje), ali ne i pitanje prenosa prava korištenja. Osim toga, nesporno je utvrđeno da je u konkretnom slučaju Ugostiteljska škola imala pravo korištenja na spornim nekretninama u vrijeme važenja ZSP, koji je stupio na snagu nakon Zakona o prenosu prava raspolaganja. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se ovakva utvrđenja ne mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić