Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1574/21 (D.M.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Krivični postupak
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Šta se smatra imovinom
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1574/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1574/21, rješavajući apelaciju D. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 019187 21 Krž 3 od 2. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa advokatica Senka Nožica iz advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ iz Sarajeva, podnio je 7. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješênja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 019187 21 Krž 3 od 2. marta 2021. godine i S1 1 K 019187 15 Kri od 20. januara 2021. godine.
2. Apelant je pravosnažnom presudom Suda BiH od 6. avgusta 2020. godine oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo.
3. Apelant je 4. novembra 2020. godine podnio zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 41.419,86 KM, koji su se odnosili na troškove branioca za zastupanje (25.658,00 KM) i naknadu apelantovih materijalnih troškova (11.400,00 KM). Zahtjev je podnesen temeljem Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka).
4. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 019187 15 Kri od 20. januara 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) djelimično je usvojen apelantov zahtjev i odobrena mu je naknada troškova krivičnog postupka u iznosu od 25.014,02 KM. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da je prvostepeno rješenje donio primjenom odredbe člana 35. Odluke, kojom je propisano da ukoliko branilac u istom postupku zastupa više osoba pripada mu pravo na 20% povećanja nagrade utvrđene odredbama odluke na ime zastupanja jednog lica. Pri tome je ukazano na raniju praksu vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) iz 2017. godine da se navedena odredba primjenjuje i na izabrane branioce. Budući da je u istom krivičnom postupku apelantova izabrana braniteljica zastupala još jednog optuženog-S. S, analizom njihovih zahtjevâ za naknadu troškova je utvrđeno da se radi o potraživanju nagrade za gotovo identične radnje odbrane i pristupe na ročišta glavnog pretresa. Odlučeno je da se od ukupno utvrđenog iznosa apelantovoj braniteljici dodijeli 50% iznosa za zastupanje apelanta, a 50% za zastupanje oslobođenog S. S. Zaključeno je da bi dodjeljivanjem braniteljici ukupne naknade za odbranu samo jednog od svoja dva branjenika bila ostavljena mogućnost da ona svoja potraživanja naplati u iznosu većem od onog koji je propisan Odlukom.
5. Rješenjem Apelacionog vijeća S1 1 K 019187 21 Krž 3 od 2. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Apelaciono vijeće je ukazalo da se žalbom problematizira „podjela utvrđene nagrade od po 50% za svakog od optuženih (uvažavajući razlike za pojedine radnje koje je branilac preduzeo isključivo u korist jednog optuženog)“. U vezi s tim, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 35. Odluke, te da odredbe Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) ne prave nikakvu razliku između branilaca po službenoj dužnosti i izabranih branilaca u pogledu njihovih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, izabrana braniteljica je zastupala dvojicu optuženih u istom postupku, dolazila za njih na ročišta uz iste nužne izdatke, preduzimala identične radnje u zastupanju (uz određene radnje koje je preduzela isključivo za jednog od optuženih, koje su jasno naznačene u prvostepenom rješenju), ulagala isti trud u analizu činjenica i dokaza i pripremu odbrane. Zbog toga je navedeno da je logično da je zakonodavac to imao u vidu kada je odredio da se za takvo zastupanje nužni izdaci i nagrada uvećavaju za 20%.
6. Apelant ističe da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su redovni sudovi, djelimičnim usvajanjem zahtjeva za naknadu troškova krivičnog postupka, proizvoljno primijenili odredbu člana
35. Odluke. U vezi s tim se navodi da naknada troškova izabranog branioca pravosnažno oslobođenoj osobi ima svrhu „blisku“ institutu naknade štete zbog propusta državnih tijela. Pri tome, apelant ukazuje da se navedena pravna norma ne odnosi na izabrane branioce, već samo na branioce postavljene po službenoj dužnosti.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Prema praksi Evropskog suda, podnosilac predstavke može tvrditi da je žrtva kršenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju samo ukoliko se osporene odluke tiču njegove ili njene „imovine“ u smislu te odredbe. „Imovina“ može biti „postojeća imovina“ ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom“. Potraživanje se može smatrati „imovinom“ samo kada je dovoljno utvrđeno da je izvršivo (vidi Evropski sud, Čolić protiv Hrvatske, presuda od 18. novembra 2021. godine, broj predstavke 49083/18, tačka 67.). U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 185. stav (2) tačka h) ZKPBiH propisano da nagrada i nužni izdaci branitelja spadaju u troškove krivičnog postupka. S druge strane, odredbom člana 189. stav (1) ZKPBiH je propisano da u slučaju oslobađajuće presude navedeni troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava. Budući da je apelant pravosnažno oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo, Ustavni sud smatra da je njegov zahtjev za naknadu troškova bio pravno utemeljen i dovoljno utvrđen da se može kvalifikovati kao „imovina“ zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu jer je njegov zahtjev za naknadu troškova usvojen djelimično, a ne u cijelosti. Stoga će Ustavni sud dalje analizirati je li to miješanje bilo zakonito, je li bilo u općem/javnom interesu i je li uspostavljena pravična ravnoteža između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.
12. U odgovoru na pitanje zakonitosti miješanja, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporene odluke o djelimičnoj naknadi troškova utemeljio na članu 35. Odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nije bilo prepreke da se navedena Odluka primijeni u konkretnom slučaju iako je apelanta u krivičnom postupku pred Sudom BiH zastupao izabrani branilac, koji nije eksplicitno naveden u članu
1. Odluke, a ne branilac po službenoj dužnosti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao apelacije koje su pokretale pitanje primjene Odluke na izabrane branioce te je zaključio da su takvi navodi apelanata očigledno neosnovani (vidi Odluke o dopustivosti br. AP-5556/17 od 23. aprila 2018. godine, tač. 3. i 7; AP-1757/18 od 19. februara 2020. godine, tač. 10. i 18; i AP-4702/20 od 21. januara 2021. godine, tač. 5. i 9, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da promijeni svoj stav o tome pitanju, te da je u konkretnom slučaju ispunjen i uslov zakonitosti miješanja.
13. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje izvršeno u javnom interesu radi onemogućavanja da se u krivičnom postupku, u kojima jedan advokat brani više osoba, iz budžetskih sredstava isplati više sredstava za odbranu onih koja su nužna i propisana, bez obzira što se radi o izabranom braniocu, a ne o odbrani po službenoj dužnosti. U odnosu na pitanje proporcionalnosti miješanja, Ustavni sud ne smatra da bilo šta ukazuje da je osporenim odlukama apelantu nametnut prekomjeran individualni teret odnosno da su osporene odluke protivne načelu proporcionalnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u primjeni člana 35. Odluke, uzeli u obzir da je apelantova izabrana braniteljica istovremeno zastupala još jednog optuženog u istom krivičnom postupku. Redovni sudovi su obrazložili da ZKPBiH ne pravi razliku između branilaca po službenoj dužnosti i izabranih branilaca u pogledu njihovih prava i obaveza. Naročito, redovni sudovi su cijenili pojedinačne radnje koje je apelantova braniteljica preduzela u krivičnom postupku u odnosu na oba optužena, pa su za svoje zaključke u vezi s tim dali dovoljne i relevantne razloge (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić