Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4050/22 (M. K.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Sloboda kretanja
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4050/22
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4050/22, rješavajući apelaciju Miroslava Kraljevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine − prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Kraljevića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 024866 22 Krž 3 od 7. oktobra 2022.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Kraljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 024866 22 Krž 3 od 7. oktobra 2022. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 024866 22 Kv 30 od 15. septembra 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. novembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su apelantovom punomoćniku dostavljeni 8. decembra 2022. godine. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Pred Sudom BiH u toku je krivični postupak protiv apelanta i drugih lica zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h), u vezi s tačkama a), e), f), g), i), k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi sa čl. 180 i 29 stav 1 KZ-a, po potvrđenoj Optužnici Tužilaštva broj T20 0 KTRZ 0004648 07 od 7. februara 2018. godine.
5. Rješenjem Suda BiH od 15. septembra 2022. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju da je opravdana primjena mjera zabrane koje su apelantu izrečene rješenjem Suda BiH od 8. marta 2018. godine, i to: mjera zabrane putovanja iz člana 126 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126a stav 1 tačka c) ZKP.
6. Prilikom kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane sud je ukazao da apelant u izjašnjenju nije osporavao postojanje osnovane sumnje, niti je ponudio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi bila dovedena u pitanje već utvrđena osnovana sumnja. Zbog toga je zaključio da je nepotrebno detaljno obrazlagati postojanje osnovane sumnje. Nadalje, u pogledu odluke o potrebi daljnjeg egzistiranja mjere zabrane putovanja, sud je prvenstveno cijenio činjenicu da se apelant potvrđenom optužnicom tereti za teško krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Osim toga, cijenjena je i činjenica da apelant, osim državljanstva BiH, posjeduje i državljanstvo Republike Srbije koja, u skladu sa svojim ustavom, ne izručuje svoje državljane pravosudnim organima drugih država. Sud je takođe imao u vidu činjenicu da, osim pravnih, apelant ima i faktičke veze s Republikom Srbijom. Naime, u Beogradu je nastanjena njegova sestra V. A., protiv koje se takođe vodi postupak pred Sudom BiH za ratne zločine počinjene na teritoriji opštine Vlasenica tokom 1992. godine. Prema ocjeni Suda BiH, ova okolnost bi olakšala apelantu da eventualnim bjekstvom omete daljnji tok ovog postupka. Donoseći ovakvu odluku Sud BiH se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u kojoj je navedeno: „U pogledu opasnosti od bjekstva aplikanta, domaći sudovi posebno su se pozvali na činjenice da se aplikant tereti za teško krivično djelo, da mu prijeti duga zatvorska kazna i da bi, u slučaju da pobjegne u Njemačku i dobije njemačko državljanstvo, njegovo izručenje Češkoj Republici radi suđenja bilo nemoguće“ (vidi Evropski sud, Barfuss protiv Republike Češke, presuda od 31. jula 2000. godine, predstavka broj 35848/97, tačka 69). Sud BiH je dalje naveo da okolnosti na osnovu kojih su izrečene mjere zabrane i dalje postoje u neizmijenjenom obliku, odnosno da se od vremena kada je doneseno rješenje kojim su apelantu određene mjere zabrane nisu pojavile nove okolnosti koje bi dovele do drugačije odluke suda. Istaknuto je da su izrečene mjere zabrane neophodne i da će se njihovom daljnjom primjenom ostvariti svrha zbog koje su prvobitno i izrečene. Sud BiH je naglasio da su mjere zabrane izrečene apelantu takve prirode da ga ne ograničavaju u pravima u većoj mjeri nego što to je potrebno za nesmetano odvijanje krivičnog postupka. Zbog toga je Sud BiH prijedlog apelantove odbrane za ukidanje mjere zabrane putovanja ocijenio neopravdanim, pri čemu je posebno naglašeno da će se sud u svakom konkretnom slučaju posebno očitovati u eventualnim situacijama postojanja objektivne potrebe da apelant napusti granice Bosne i Hercegovine i donijeti odluku o tome.
7. U pogledu mjere zabrane sastajanja s određenim licima, sud je naročito cijenio da se apelant tereti za teško krivično djelo za koje je zaprijećena visoka zatvorska kazna, što može predstavljati jak motiv da utiče na svjedoke s ciljem umanjenja sopstvene odgovornosti. Osim toga, sud je imao u vidu činjenicu da je apelant, kao načelnik Opštine Vlasenica, vrlo uticajna ličnost u javnom i političkom životu tog područja. Slijedom toga, sud smatra da apelant ima mogućnost da ostvaruje komunikaciju sa svjedocima, posebno s onima zaposlenim u organima te lokalne samouprave i da, eventualno, utiče na njihovu volju prilikom svjedočenja u ovom predmetu. Sud je takođe ukazao na svoju obavezu da obezbijedi atmosferu lišenu straha prilikom saslušanja svjedoka pred pretresnim vijećem kako bi iskaz dali slobodno i neometano. Ovu okolnost sud je cijenio u vezi sa činjenicom da je u ovom predmetu glavni pretres još u fazi provođenja dokaza optužbe. Pri tome je sud uzeo u obzir činjenicu da će određeni broj svjedoka biti saslušan u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, te da karakter i način izvršenja krivičnog djela ukazuju da postoji opravdan strah tih svjedoka.
8. Imajući u vidu navedeno, sud je utvrdio da u neizmijenjenom obliku i dalje postoje okolnosti na osnovu kojih su mjere zabrane izrečene, kao i da su izrečene mjere takve prirode da apelanta ne ograničavaju u pravima u većoj mjeri nego što je to potrebno za nesmetano odvijanje krivičnog postupka. Sud je ispitao mogućnost ukidanja primjene težih mjera pod uslovom da se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, te utvrdio da su mjere u obliku u kojem su izrečene adekvatne i da se njima može obezbijediti uspješno vođenje i okončanje ovog krivičnog postupka.
9. Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 024866 22 Krž 3 od 7. oktobra 2022. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Apelaciono vijeće je ocijenilo pravilnim zaključak prvostepenog suda da se okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja nisu izmijenile, niti su nastupile nove okolnosti koje bi rezultirale drugačijom odlukom u pogledu izrečenih mjera zabrane. Apelaciono vijeće je ukazalo da je, suprotno apelantovim prigovorima, pravilan zaključak prvostepenog suda da vršenje funkcije načelnika, koje je teritorijalno vezano za opštinu Vlasenica, odnosno za Bosnu i Hercegovinu, nije ugroženo određivanjem ove mjere zabrane. Apelaciono vijeće je takođe prihvatilo argumentaciju i zaključak prvostepenog suda u pogledu opravdanosti daljnje primjene mjere zabrane sastajanja s određenim licima. Apelaciono vijeće je ukazalo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je dodatna okolnost da apelant može imati motiv da utiče na svjedoke radi umanjenja sopstvene odgovornosti upravo funkcija koju obavlja, odnosno autoritet koji uživa u zajednici u kojoj živi. Imajući u vidu apelantove žalbene prigovore, apelaciono vijeće je razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera i zaključilo da sve navedene okolnosti i činjenice u ovom procesnom trenutku opravdavaju daljnje održavanje predmetnih mjera zabrane na snazi. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u smislu povrede principa pretpostavke nevinosti i prava na suđenje u razumnom roku, te pravo na slobodu kretanja iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opisao tok postupka u ovom predmetu, ukazujući na dugi prekid postupka zbog bolesti i liječenja saoptuženog M. Đ., kao i na suspenziju jedne od postupajućih sutkinja, što bi moglo dovesti do toga da postupak krene od početka. Osim toga, apelant je ukazao da obavlja funkciju načelnika Opštine Vlasenica i da zbog mjere zabrane putovanja tu funkciju ne može obavljati u punom kapacitetu jer ne može ostvarivati političke i poslovne kontakte van granica Bosne i Hercegovine. Navodi da je time indirektno kažnjena cijela opština Vlasenica jer je uskraćena za mnoge investicione projekte koje je apelant trebalo da ostvari u svojstvu načelnika. Smatra da je mjera ograničenja kretanja, u postupku koji traje ovako dugo, postala sama sebi svrha i da se pretvorila u samostalnu sankciju.
b) Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnom slučaju utvrdio da okolnosti koje su egzistirale u vrijeme kada su određene mjere zabrane i dalje egzistiraju, što opravdava stav suda da su one i dalje neophodne. Sud BiH je istakao da apelant nije ukazao na nove ili promijenjene okolnosti na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da mjere zabrane nisu više neophodne, pa proizlazi da nije došlo do povrede prava na slobodu kretanja na koje se apelant pozvao. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa pretpostavke nevinosti, Sud BiH je ukazao da je postupak protiv apelanta i dalje u toku, pri čemu sama mjera zabrane ne znači i konačan zaključak o njegovoj krivici da bi se uopšte moglo govoriti o kršenju ovog principa.
12. Tužilaštvo smatra da postoje objektivni razlozi za određivanje mjera zabrane i da okolnosti i činjenice navedene u osporenim rješenjima u ovom procesnom trenutku opravdavaju produženje navedenih mjera. Mjere zabrane su sasvim adekvatne za ostvarivanje svrhe njihovog izricanja i apelanta ne opterećuju prekomjerno. Tužilaštvo smatra da je Sud BiH u dovoljnoj mjeri obrazložio postojanje razloga za produženje mjera zabrane i da se samo određivanjem ovih mjera zabrane može postići uspješno vođenje krivičnog postupka. V.Relevantni propisi
13. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 − odluka USBiH, 42/18 − rješenje USBiH, 65/18, 22/21
– odluka USBiH i 8/22 – Rješenje USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Odjeljak 4 − Mjere zabrane Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a stav 1. tačka c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim licima, Član 126.b Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Ustavni sud konstatuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane izrečenih rješenjem Suda BiH od 8. marta 2018. godine, te da je Sud BiH osporenim rješenjima utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovu primjenu. Imajući u vidu sadržaj mjera zabrane i okolnost da je apelacijom suštinski ukazano na pravo na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud će prvo ispitati da li su apelantu osporenim rješenjima uskraćene garancije prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
16. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
17. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
18. Ustavni sud podsjeća da član 2 Protokola broj 4 garantuje svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64).
19. U konkretnom slučaju apelantu je određena mjera zabrane putovanja van teritorije Bosne i Hercegovine i oduzete su mu putne isprave, uz zabranu izdavanja novih i zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom. Apelantu je takođe zabranjeno sastajanje s određenim licima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud uočava da izrečena mjera predstavlja ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja garantovano članom II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Na drugačiji zaključak ne utiče ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte sa spoljnim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 88). Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3 člana 2 Protokola broj 4 i da njima treba da bude uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, Battista protiv Italije, presuda od 2. decembra 2014. godine, predstavka broj 43978/09, tačka 37).
20. Apelant ne osporava da su izrečene mjere utemeljene u domaćem zakonu i da su u službi legitimnog cilja, dakle obezbjeđenja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. U konkretnom slučaju, Ustavni sud treba da razmotri pitanje proporcionalnosti ovih mjera zabrane u odnosu na apelantovo pravo na slobodu kretanja. Ovo je i suština apelacije budući da apelant tvrdi da su, zbog dužine njihovog trajanja, one postale same sebi svrha i da su se pretvorile u sankciju.
21. Dakle, apelantu su mjere zabrane inicijalno izrečene rješenjem Suda BiH od 8. marta 2018. godine i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda na snazi su pet godina i četiri mjeseca. Sud BiH je u osporenom rješenju, razmatrajući potrebu njihovog daljnjeg trajanja, kao okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva cijenio težinu i prirodu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i visinu zaprijećene kazne. Sud BiH je obrazložio da svijest o visini zaprijećene kazne može na apelanta da djeluje motivišuće da pobjegne ili da na drugi način ometa krivični postupak. Tome u prilog, Sud BiH je posebno cijenio okolnost da apelant ima državljanstvo Republike Srbije, kao i da u Republici Srbiji živi njegova sestra, protiv koje se takođe vodi postupak za ratne zločine pred Sudom BiH. Ovo bi, prema zaključku suda, olakšalo apelantu da eventualnim bjekstvom omete daljnji tok postupka.
22. U pogledu pitanja proporcionalnosti mjera zabrane s apelantovim pravom na slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, prilikom ispitivanja proporcionalnosti sud treba da razmotri tri elementa: a) apelantovo ponašanje, uključujući, ondje gdje je to relevantno, postojanje prijetnje po javni poredak; b) poseban uticaj na apelantove specifične okolnosti, uključujući porodične potrebe i finansijska sredstva, te c) da li je apelant imao istinski interes za ostvarivanje prava na koje utiče osporeno ograničenje (vidi Evropski sud, Garib protiv Nizozemske, presuda od 6. novembra 2017. godine, predstavka broj 43494/09, tač. 158−164). Evropski sud je takođe istakao da neodređena lična preferencija, za koju nije dato nikakvo opravdanje, ne može nadjačati javno odlučivanje, umanjujući time polje slobodne procjene države (ibidem, tačka 166).
23. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za vrijeme trajanja mjera zabrane vodili računa o apelantovim specifičnim interesima, kao i o tome da se apelantovo pravo na slobodu kretanja ne ograničava preko neophodno potrebne mjere. Ovaj zaključak Ustavni sud zasniva na obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih proizlazi da apelantu izrečenim mjerama zabrane nije ugroženo pravo na rad i ostvarivanje prihoda, kao i da, u slučaju da se ukaže potreba da iz opravdanih razloga mora da napusti teritoriju BiH, apelant ima mogućnost da od suda traži izdavanje saglasnosti za to. Ustavni sud zapaža da iz spisa ne proizlazi, niti je apelant naveo u apelaciji da je nekada od suda tražio saglasnost i/ili da mu je ona uskraćena. Ustavni sud podsjeća da krivični postupak nužno podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na lica protiv kojih se vodi i da mjere zabrane predstavljaju odraz tih restrikcija, u okviru kojih postoje i određena ograničenja osnovnih prava i sloboda licima kojima su izrečene, u mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. U konkretnom predmetu, kao razlog za ukidanje mjera zabrane apelant navodi da kao načelnik Opštine Vlasenica nije u mogućnosti da obavlja svoju funkciju u punom kapacitetu budući da zbog mjere zabrane putovanja ne može ostvarivati političke i poslovne kontakte van Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ponavlja da je apelant suočen s „krivičnom optužbom“ zbog postupka koji se vodi protiv njega i da, zbog toga, nije više pitanje njegove slobodne volje gdje će putovati jer su njegova prava sada ograničena. Dakle, apelantovi navodi svode se na njegovo generalno nezadovoljstvo mjerama koje su prema njemu primijenjene. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom predmetu one neproporcionalne cilju koji se želi postići, pogotovo kada se imaju u vidu razlozi koje je dao sud (u obrazloženju), kao i apelantova uopštena argumentacija i jedini navod da ne može ostvarivati političke i poslovne kontakte, bez dokaza da je to opravdano ili da ga je sud odbio. Ovo pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 126b stav 5 ZKP-a: „Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora“, pri čemu je postupak protiv apelanta još u toku.
24. Dakle, s obzirom na to da je apelantu mjera zabrane izrečena u interesu nesmetanog vođenja postupka, da u obrazloženjima redovnih sudova o ocjeni razloga za produženje mjere nema proizvoljnosti, kao i da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje istinskog interesa na koji izrečene mjere zabrane štetno utiču, proizlazi da u konkretnom slučaju interes za nesmetano vođenje postupka preteže nad apelantovim pravom na slobodu kretanja, odnosno da je postignut pravičan balans i zadovoljen princip proporcionalnosti.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
26. Nadalje, apelantu je određena i mjera zabrane sastajanja s određenim licima kako bi se svjedocima obezbijedilo da bez pritiska i straha iznesu svoje iskaze. Osim toga, Sud BiH je imao u vidu težinu krivičnog djela i u vezi s tim motiv koji bi mogao djelovati na apelanta da utiče na svjedoke i poboljša svoj procesni položaj, naročito koristeći svoj društveni položaj i s njim povezani uticaj. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan stav Suda BiH prema kojem nije neophodno da se uticaj na svjedoke desio, već da konkretne okolnosti ukazuju na razumnu sumnju da do uticaja na svjedoke može doći.
27. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da mjere zabrane stavljaju pretjeran teret na apelanta u odnosu na njegovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na suđenje u razumnom roku
28. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku ukazujući na dugi prekid postupka zbog bolesti i liječenja saoptuženog M. Đ., kao i na suspenziju jedne od postupajućih sutkinja. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Suda BiH donesena u postupku redovne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane, a da apelant u navodima apelacije nije eksplicitno osporio dužinu konkretnog krivičnog postupka, već ju je zapravo doveo u kontekst produženja mjera zabrane. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud je izvršio uvid u spis i utvrdio da je u ovom predmetu glavni pretres otpočeo i traje (postupak je u fazi izvođenja dokaza optužbe). Osim toga, iz same apelacije proizlazi da je predmet pokrenut na osnovu potvrđene optužnice od 7. februara 2018. godine. U predmetu se dogodio duži prekid zbog nemogućnosti suda da obezbijedi prisustvo svih optuženih zbog bolesti. Pri tome, apelant pretpostavlja da će zbog suspenzije postupajuće sutkinje „doći do personalne promjene u sastavu vijeća“ i „da će postupak krenuti iz početka“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. Ovo naročito stoga što se u konkretnom slučaju radi o optužbama za teško krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što ima više saoptuženih, što je postupak u toku, i to u fazi izvođenja dokaza, a naročito zato što iz stanja u spisu proizlazi da je sud preduzimao i da preduzima procesne radnje koje su mu na raspolaganju u zakonu, a s ciljem efikasnog vođenja postupka. Takođe, apelant nije ponudio dokaze iz kojih bi Ustavni sud mogao utvrditi da je postupak nezakonito odugovlačen.
29. Osim toga, Ustavni sud ističe da se navodi iz apelacije suštinski odnose na osporavanje procesno-pravnih rješenja čija je svrha obezbijediti nesmetano vođenje krivičnog postupka. Razlozi koji su opredijelili sud za izricanje ovih mjera detaljno su opisani u prethodnim tačkama ove odluke. U pogledu apelantovih tvrdnji da izrečene mjere predugo traju, Ustavni sud zapaža da se kontrola izrečenih mjera vrši u redovnim dvomjesečnim terminima i da je posljednja kontrola izvršena osporenim rješenjem Suda BiH od 15. septembra 2022. godine, kada je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu navedenih mjera. Ovo ukazuje da Sud BiH redovno kontroliše opravdanost izrečenih mjera i da okolnosti koje su uslovile zastoje koji su se događali tokom ovog postupka nisu negativno uticale na vršenje redovne kontrole izrečenih mjera zabrane. Osim toga, Ustavni sud je već utvrdio da navedene mjere ne stavljaju pretjeran teret na apelanta te da su zbog toga proporcionalne cilju koji se želi postići. Stoga dužina trajanja tih mjera ne može voditi zaključku o tome da one traju duže nego što je to neophodno.
30. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelant je u tekstu apelacije naveo da smatra da je u osporenim rješenjima povrijeđen princip pretpostavke nevinosti. Međutim, apelant nije precizirao ni obrazložio na koji način i kojim radnjama su redovni sudovi povrijedili ovaj princip, niti je tu tvrdnju potkrijepio bilo kakvim dokazima. Zbog toga, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su mjere zabrane, koje su određene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, narušile pravičnu ravnotežu na način da su stavile pretjeran teret na apelanta u ostvarivanju njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada se radi o optužbama za teško krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za koje je postupak u toku, i to u fazi izvođenja dokaza, pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da je sud preduzimao i da preduzima procesne radnje koje su mu na raspolaganju u zakonu s ciljem efikasnog vođenja postupka, a apelant nije ponudio dokaze iz kojih bi Ustavni sud mogao da utvrdi da je postupak nezakonito odugovlačen.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić